Na Literarnom konkursu za učenike srednjih škola na temu „Njegoš, pjesnik slobodarske misli“, koji je raspisao Fakultet za crnogorski jezik i književnost, učenici Srednje građevinsko-geodetske škole „Ing. Marko Radević“ iz Podgorice su svojili više nagrada:
Njegoš, eho koji u ušima Crnogoraca odzvanja kao himna, kao pjesma bijelog goluba, kao huka vjetra kroz grane maslina. Na pomen riječi „Njegoš“, Crnogorci uvijek gordo zagrnu ramena, namjeste odore i vrhovima prstiju dodirnu ono usijano mjesto na grudima.
Upravo je jedna gugutka ispod mog prozora u bašti objavila jutro. Sanjivo žmirkam, preturajući planove u glavi za taj dan. Brojim otkucaje, te žive damare Sahat kule, sedam sati je... Gledam u nebo bez ijednog oblačka, biće to još jedan u nizu tropskih dana. Često se zapitam kako su ljudi bez klima preživljavali ovaj podgorički žaropek?! Izlazim da uhvatim jutro prije nego ga proguta vrelina.
U beskraju riječi i melodija, Njegoš se uzdiže poput pjesničkog cara čije su riječi tkale svilene niti slobodarskog duha. „Gorski vijenac‟, poput kamenčića u vremenskoj rijeci, nije samo ep o Crnoj Gori, već himna koja odjekuje slobodom u svakom stihu.
Njegov perački ples po hartiji nije tek poetički izraz, već čarobni ritual kojim oživljava slobodarski plamen. U planinama i nebeskim prostranstvima, Njegoševa misao postaje ptica koja leprša iznad političkih ograničenja, nudeći čitaocima ključ za otključavanje vrata univerzuma slobode.
Podgorice, tvoje ulice su prožete dahom vjekova, a svaki kamen tvog starog jezgra svjedoči o veličanstvenoj prošlosti koja te obasjava. Imadoh rijetku sreću da budem tvoj stanovnik i budem dio svega što te čini posebnom i izdvaja od drugih gradova.
Ja živim jedan običan život jedanaestogodišnjaka. Dosta vremena provodim u igri s drugarima. Najčešće igramo fudbal na terenu pored zgrade. Bude tu dosta graje, vike, smijeha, a ponekad i svađe.
Zaokupljeni fudbalskim vještinama, ne gledamo često oko sebe. Ipak, jednog dana dok sam trčao za loptom koja je poletjela ka zgradi, pažnju mi je privukao tužan pogled dječaka. Posmatrao nas je sa terase stana. Zagledah se malo bolje i vidjeh da sjedi u invalidskim kolicima.
Ljetnji je dan i izađoh da šetam. Prolazeći kroz park vidjeh kako čovjek baca cigaretu na tek očišćenu stazu. Ubrzo nakon toga ugledah dječaka kako, umjesto da smeće ubaci u kantu, baca ambalažu od sladoleda na travnjak. Jedna djevojčica je izvadila iz svojih džepova smeće i ono je palo pored puta. U trenutku sam zastala, posmatrajući papir i celofan kako stoje na sirotoj travi, i ne mogah povjerovati svojim očima. Šta mi to radimo? Zar ne shvatamo da čak i nešto najmanje kao što je parče celofana može ugroziti prirodu?