đačka-strana

Dara Mihaljević IV-2

Njegoš, eho koji u ušima Crnogoraca odzvanja kao himna, kao pjesma bijelog goluba, kao huka vjetra kroz grane maslina. Na pomen riječi „Njegoš“, Crnogorci uvijek gordo zagrnu ramena, namjeste odore i vrhovima prstiju dodirnu ono usijano mjesto na grudima.

U beskraju riječi i melodija, Njegoš se uzdiže poput pjesničkog cara čije su riječi tkale svilene niti slobodarskog duha. „Gorski vijenac‟, poput kamenčića u vremenskoj rijeci, nije samo ep o Crnoj Gori, već himna koja odjekuje slobodom u svakom stihu.

Njegov perački ples po hartiji nije tek poetički izraz, već čarobni ritual kojim oživljava slobodarski plamen. U planinama i nebeskim prostranstvima, Njegoševa misao postaje ptica koja leprša iznad političkih ograničenja, nudeći čitaocima ključ za otključavanje vrata univerzuma slobode.

Ja živim jedan običan život jedanaestogodišnjaka. Dosta vremena provodim u igri s drugarima. Najčešće igramo fudbal na terenu pored zgrade. Bude tu dosta graje, vike, smijeha, a ponekad i svađe.

Zaokupljeni fudbalskim vještinama, ne gledamo često oko sebe. Ipak, jednog dana dok sam trčao za loptom koja je poletjela ka zgradi, pažnju mi je privukao tužan pogled dječaka. Posmatrao nas je sa terase stana. Zagledah se malo bolje i vidjeh da sjedi u invalidskim kolicima.