Ja živim jedan običan život jedanaestogodišnjaka. Dosta vremena provodim u igri s drugarima. Najčešće igramo fudbal na terenu pored zgrade. Bude tu dosta graje, vike, smijeha, a ponekad i svađe.
Zaokupljeni fudbalskim vještinama, ne gledamo često oko sebe. Ipak, jednog dana dok sam trčao za loptom koja je poletjela ka zgradi, pažnju mi je privukao tužan pogled dječaka. Posmatrao nas je sa terase stana. Zagledah se malo bolje i vidjeh da sjedi u invalidskim kolicima.
Njegov pogled me je veoma rastužio. Nijesam mogao da nastavim igru. Rekoh drugovima šta me muči. Odjednom se i oni uozbiljiše. Odlučili smo da nešto uradimo. Razmišljali smo kako da ga uključimo u igru. Prišli smo balkonu i počeli s njim razgovarati. Saznali smo da se zove Darko.
Odjednom je nastala buka i graja, svi su ga nešto pitali... Tada iz stana izađe Darkova majka. Rekli smo joj da bismo voljeli da se družimo sa njim, pa ako može da ga izvede vani, mi bismo joj pomogli da snese kolica. Sa zahvalnošću je prihvatila.
Dobismo novog drugara. Igra se nastavi, al’ je lopta išla od ruke do ruke. Darkove oči polako počeše da sijaju, a usne mu se razvukoše u osmijeh. Srećne oči dječaka usrećiše i nas. Dogovorili smo se sa njegovom majkom da ćemo mi dolaziti po njega kad god budemo izlazil.
Od tog dana naša igra dobila je novi smisao, a mi smo se prilično promijenili. Darko je bio sve raspoloženiji, a mi pažljiviji i, čini mi se, bolji.
Darko je samo jedan od dječaka kojem je potrebno više pažnje i druženja. Potrebno je samo okrenuti se oko sebe i nekome, ko nije imao baš mnogo sreće, tj. zdravlja kao mi, pružiti osmijeh, lijepu riječ, pažnju i ruku prijateljstva.
Lazar Karadžić VI/1
OŠ ,,Olga Golović“, Nikšić
Korica knjige Kada su roditelji krila za dijete (When the parents are the wings for the child) Eva Bernard