Student Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore (UCG) Haris Memić prenio je svoje iskustvo iz karantina i samoizolacije u Pekingu, gdje je otišao da radi nakon master studija i razmjene u Bariju. Njegovu priču prenosimo u cjelosti.
“Na dan Kineske Nove godine 25. januara objavljeno je da se kretanje ljudi strogo ograničava i da se maske preporučuju svima. I dalje sam situaciju doživljavao kao igru medija, međutim kada sam vidio da su ljudi u kućama, i da nema toliko slavlja, shvatio sam da je ipak situacija ozbiljnija nego što sam mislio.
Sjutradan sam otišao do obližnjih apoteka, maski nije bilo, a pri ulasku u bilo koju javnu ustanovu provjeravala se temperatura. Tada sam prvi put osjetio strah. Jer ipak ako izađem napolje i bukvalno svi nose maske, trebalo bi i ja. U toku poslednje sedmice januara iz administracije mog kvarta je objavljeno da je ulazak i izlazak stanara ograničen, i da svaki stan mora da izvadi karticu, i samo jedna osoba iz stana može da izađe u toku jednog dana. Kraj januara, izašao sam da prošetam, a napolju sam sreo u krugu od par kilometara samo par ljudi. Živim u centru Pekinga, pokušavao sam da objasnim roditeljima i prijateljima, ali to je teško objasniti dok se ne doživi, da u gradu koji ima preko 20 miliona ljudi na ulicama nema kola i nema ljudi, to je mnogo teško zamislivo.
Na socijalnim mrežama, ljudi širom svijeta prave raznorazne šale na račun novonastale situacije u Kini, nesvjesni da je ovo lako prenosiv virus, i da može lako stići do svih. Jedna od objava koju sam vidio je da ambasade svih država organizuju let kući, za svoje državljane u Kini. Iskreno razmišljao sam da se vratim kući, jer na posao se nije išlo, radilo se od kuće, posla toliko i nije bilo jer budimo realni ko je ovdje razmišljao o poslu, kad ljudi iz tvog grada umiru.
Odlučio sam da ostanem, svi su me kritikovali, počev od roditelja pa do društva, pa čak i ljudi koji me ne poznaju. Međutim osjećao sam da je to prava odluka, iz više razloga. Jedan od tih je da ako bih otputovao nazad u Crnu Goru, velika je vjerovatnoća da bih se zarazio negdje u avionu ili aerodromu, a druga stvar je što nisam bio siguran da li ću morati da budem u karantinu dvije nedjelje tamo, i plus, kada bih se vratio u Kinu morao bih biti 14 dana, što bi značilo skoro cijeli mjesec u karantinu.
Imao sam, da kažem, sreću jer sam se hranio zdravo, i redovno bio fizički aktivan, zato mi je imunitet bio koliko toliko jak. Što se psihičkog osjećaja tiče, prvih nekoliko dana februara je bilo mnogo teško i na neki način fizički iscrpljujuće. Prije svega jer sam ovdje bio potpuno sam, bez prijatelja i porodice, bez obaveza. Uveli su strogo ograničeno kretanje, samo u kući i dvorištu. Bio sam svjestan svega, i nisam se dao pustiti situaciji, zadao sam sebi neke zadatke, uglavnom je to bio kreativni rad i možda pak neke stvari koje sam oduvijek htio da radim dok sam imao previše obaveza. Počeo sam sa čitanjem i treningom, onda je uslijedilo slikanje i skiciranje, zatim čitanje na stranim jezicima, potom sviranje klavira, predavanje na onlajn kursevima. Dani su mi jednostavno prolazili kao minuti. Čini mi se da mi je, 45 dana prošlo toliko brzo, a uradio sam dosta toga korisnog.
Pokušavao sam da ne razmišljam negativno, da ne čitam komentare i raznorazne teorije zavjera. Početak je aprila i kolege se polako počinju vraćati u kancelariju, a život se vraća u normalu. I dalje radim sve stvari koje sam radio proteklih dva mjeseca, mnogo sam bolje organizovan i nastojim da istrajem u tome. Mislim da mi je karantin promijenio život na bolje.
Moj savjet svima, i mladima i starijima, pokušajte da ostanete kod kuće, podstaknite se da uradite nešto korisno ili jednostavno vama zanimljivo, garantujem vam da će to uticati na vaš cijeli dan, na nedelju, na cijeli mjesec. Možda otkrijete nove talente za koje niste ni pomišljali da imate, možda vam ova izolacija i socijalno distanciranje promijeni život na bolje. Želim vam da ova situacija što prije prođe, i da ostanete zdravi”, poručuje iz Pekinga Haris Memić.
Priredila O. Đ.