Neki akt nasilja tokom 2022/2023. školske godine doživjelo je 17 odsto učenika u Crnoj Gori. Njih 13 odsto su samo žrtve, četiri odsto su i žrtve i nasilnici, dok je onih koji su samo nasilnici 2,7 odsto, pokazalo je Istraživanje o zastupljenosti i pojavnim oblicima nasilja u školama u Crnoj Gori tokom 2022/2023. godine, koje je pripremio Zavod za školstvo. Zaključeno je da procenat zastupljenosti nasilja nije najvažniji jer je uslovljen brojnim faktorima, već činjenica koja je utvrđena ovim ali i drugim istraživanjima, da tipična situacija nije ona u kojoj postoji žrtva koju maltretira veliki broj djece, već ona u kojoj nasilnik maltretira veći broj žrtava. To pokazuje da nasilje u školi nije masovna i nasumična pojava, istaknuto je na prezentaciji rezultata ovog istraživanja.
Prisutne je pozdravila v.d. direktorice Zavoda za školstvo Irena Pavlović. Ona je naglasila da rješavanju problema nasilja u školi ne treba pristupiti na osnovu subjektivnih impresija i senzacionalističkih medijskih informacija, već egzaktnih istraživanja.
Predstavnicima obrazovnih institucija, uprava škola, UNICEF-a, Udruženja Roditelji i drugih nevladinih asocijacija koje se bave problemom nasilja rezultate istraživanja je predstavio mr Zoran Lalović, samostalni savjetnik u Zavodu za školstvo, koji je autor ovog ispitivanja.
Istraživanje je sprovedeno od 15. februara do 1. marta ove godine na reprezentativnom uzorku od 13.287 ispitanika. Ciljna grupa bili su učenici od od VI do IX razreda osnovnih škola, trogodišnjih i četvorogodišnjih stručnih škola i gimnazija. U realizaciji ove aktivnosti upotrijebljeni su kriterijumi Olveusovog upitnika koji koristi veliki broj zemalja u okviru UNICEF-ovog programa „Škola bez nasilja“.
NASILJE POSMATRALO 43 ODSTO ISPITANIKA
Lalović je kazao da je na pitanje da li su od početka školske 2022/2023. godine bili u prilici da posmatraju nasilno ponašanje prema drugim učenicima, potvrdno je odgovorilo 43 odsto ispitanika, a taj procenat u svijetu kreće se od 56 do 70 odsto. On je ocijenio da je ovaj pokazatelj značajan jer ukazuje na prisustvo klime nasilja u školi, ali je neprecizan kada treba utvrditi rasprostranjenost nasilja u školi, jer, recimo, jedan nasilni akt može posmatrati veliki broj učenika.
Prema njegovim riječima, na pitanje da li se od početka ove školske neki učenik prema njima nasilno ponašao, potvrdno je odgovorilo 17 odsto učenika. Riječ je o globalnoj procjeni rasprostranjenosti ove pojave u školi bez preciziranja o kojoj vrsti se nasilja radi. U okviru specifične procjene o prisustvu nasilja ispitanicima je ponuđena lista mogućih oblika ove pojave, a oni su trebali da registruju koji su vid nasilja doživjeli. Rezultat je da je 25,5 odsto učenika odgovorilo da je doživjelo barem jedan specifični akt nasilja.
Lalović je ukazao da oba kriterijuma imaju svoje prednosti i mane.
„Na osnovu globalne procjene se obično podcijeni prisustvo nasilja u školi, jer su učenici ’slijepi’ na određene oblike nasilja (najčešće verbalno i socijalno) i svoju procjenu zasnivaju na činjenici da li su bili fizički zlostavljani ili ne.
S druge strane, specifična procjena obično precjenjuje rasprostranjenost nasilja u školi, budući da je uočena tendencija da učenici na ponuđenoj listi označe i one oblike nasilja koje realno nisu doživjeli (uočen je fenomen tzv. ’žrtve u sopstvenim očima“) ili se radi o graničnim slučajevima nasilja koji mogu ali i ne moraju biti ova pojava u zavisnosti od konteksta u kom su se desili“, istakao je Lalović,i dodao da se većina autora opredjeljuje za globalni kriterijum – doživljeno nasilje, tj. ono kog se učenik sjeća bez dodatnih instrukcija.
PASIVAN ODNOS
Navodeći da je, prema podacima UNICEF-a za 2022. godinu, procenat učenika koji su barem jednom bili žrtve nasilja u posljednjih nekoliko mjeseci u regionu od 18 do 25 odsto, on je ocijenio da se, ipak, iako je kod nas manji procenat, ne može zaključiti da je u našim školama nasilje manji problem nego u okruženju, i to iz dva razloga. Prvo zato što zastupljenost nasilja zavisi od niza objektivnih karakteristika škole i njenog okruženja. Drugo, nasilje je individualni fenomen i svaki akt nasilja ostavlja na žrtvi posljedice i zaslužuje individualni pristup.
Na pitanje šta urade kada se desi da posmatraju nasilje nad nekim učenikom u školi, 36,1 odsto je odgovorilo da ima pasivan odnos prema nasilju. Adekvatnu reakciju na nasilje ima 32,8 odsto ispitanika, dok 29,7 odsto njih neadekvatno reaguje.
Većina učenika (89,6 odsto) uvjerena da njihovi roditelja očekuju da se oni primjereno ponašaju u školi.
Rezultati pokazuju da samo 30,9 odsto djece adekvatno reaguje kada su žrtve nasilja (obraća se roditelju, nastavniku, pedagogu, direktoru...).
KAKO REAGUJU NASTAVNICI
Na osnovu odgovora učenika, kada se nasilje desi u školi, 43,7 odsto nastavnika odmah reaguje da spriječi takvo ponašanje i zaštiti žrtve, 34 odsto njih ima odloženu reakciju i kasnije poziva roditelje, uključuje pedagoge i direktore.
Kako navodi Lalović, odložena reakcija je usmjerena prema onome ko vrši nasilje i ima cilj da se on na neki način kazni, ali to ne predstavlja nikavu satisfakciju žrtvi nasilja, naprotiv kad se na ovaj način reaguje ona često trpi posljedice jer je prijavila nasilnika.
Čak 20 odsto nastavnika, prema mišljenju ispitanika, ignoriše situaciju kada se desi nasilje. Prave se da ne vide i učenici nemaju predstavu o tome šta bi uradio nastavnik.
KARAKTERISTIKE ŠKOLA
„Postoje škole u kojima je zastupljenost nasilja sedam odsto, ali i ima onih u kojima je ono četiri puta više zastupljeno. Zato prosjek ne govori mnogo“, kazao Lalović.
On je objasnio da na rasprostranjenost nasilja u školama utiču neke objektivne karakteristike. Tako je, kako je naveo, prema ovom istraživanju nasilje manje prisutno u seoskim školama u odnosu na one u gradskim i prigradskim sredinama, u školama koje rade u jednoj smjeni u odnosu na one sa više smjena, u manjim školama u odnosu na velike. Posebno su rizične škole sa velikim brojem đaka u odjeljenjimima. Nasilja ima više tamo gdje su veće mogućnosti za susrete učenika iz više različitih sredina.
Prema njegovim riječima, učestalost nasilja u školama zavisi i od njenih subjektivnih karakteristika na koje se može uticati.
„Nasilje je manje prisutno u školama u kojima se vaspitno djeluje učenike kako bi se smanjila ova pojava, u onima koje su razvile školsku klimu protiv nasilja i u školama u kojima se odmah reaguje na svaki oblik nasilja. Ova pojava je manje prisutna u školama gdje su učenici uvjereni da će nastavnici odmah reagovati na nasilje“, objasnio je Lalović.
On je dodao da je za unapređivanje prevencije ove pojave potrebno naučiti učenike da prepoznaju vrste nasilja (recimo, šta je fizičko, šta je verbalno, a šta socijalno), jer 44 odsto to ne zna.
Đake treba osposobiti i kako da reaguju kad su izloženi nasilju, da imaju slobodu da se obrate bilo kojem nastavniku za pomoć školi, ali treba da budu uvjereni da će nastavnici odmah reagovati na nasilje, a ne odloženo.
„Činjenica da nasilje nije masovna pojava u školi i da su uloge nasilnika i žrtve stabilne (prema istraživanju 65 odsto učenika koji su bile žrtve u ovoj bili su to i u ranijim godinama, a 72 odsto đaka koji su bili nasilni u ovoj godini, bili su to i ranije). Ovo omogućava da se nasilje u školi može racionalno kontrolisati tako što već na ranom školskom uzrastu treba identifikovati pojedince koji često pokazuju nasilno ponašanje, kao i učenike koji su žrtva nasilja. Njima treba pružiti individualnu pomoć da se integrišu u kolektiv, jer su i jedni i drugi zbog određenih karakteristika socijalno izopšteni od ostalih učenika.
Problem treba rješavati i jačanjem vaspitne uloge škole i izgrađivanjem školske klime u kojoj se nasilje ne isplati (nije „kul“) i gdje su svi učenici uvjereni da će ih škola zaštiti od svih oblika nasilja. Istraživanje je pokazalo da učenicima nije samo dovoljno reći da su u školi zaštićeni, već je potrebno da to u praksi dožive.
Takođe nije realno očekivati da škola bude uspješna u rješavanju problema nasilja, ako se učenicima neprestano, putem medija, nude modeli neprostojnog i agresivnog ponašanja“, zaključio je Zoran Lalović.
Lj. V.
