Ne mali broj mladih makar jednom u životu pomisli kako bi bilo lijepo otići u neku daleku državu, iskusiti tamošnje običaje, upoznati ljude, drugačije kulture, školovati se, možda čak tamo i raditi... Sagovornica portala Makanje Ana Konatar je jedna od njih, međutim, ona nije ostala na sanjarenjima već je svoje zamisli i ostvarila. Sa 16 godina spakovala je kofere i kupila kartu za Ameriku, s namjerom da tamo završi treću godinu srednje škole. Ipak, njena priča ide potpuno drugačijim tokom.
Veoma mlada si odlučila da odeš i nastaviš školovanje u zemlji koja je mnogo drugačija od Crne Gore. Kakav je bio tvoj prvi utisak kada si stigla tamo, o čemu si razmišljala?
Kada sam stigla u Ameriku, imala sam samo 16 godina i došla sam kao student na razmjeni, da pohađam treći razred srednje škole u Arizoni. Vjerujem, kao mnogi moji vršnjaci tada, bila sam jako radoznala, željna da putujem, upoznam nove kulture i ljude, steknem neka nova znanja koja mi možda ne bi bila dostupna ovdje i usputno oprobam sebe u relativno samostalnom životu. Iskreno, u tim godinama, nije tu bilo previše razmišljanja pri odlučivanju da odem u inostranstvo, već sami osjećaj i potreba za nekim novim i drugačijim iskustvom. Ne kaže se bez razloga - mladi i ludi... Tada nisam mogla predvidjeti koliko će to odvajanje od porodice, prijatelja, moje zemlje i svega do tada meni poznatog, donijeti veliku dozu odgovornosti, zrelosti i znatno pomjeriti moje granice komfora.
Kada sam tek kročila na američko tlo, bila sam prilično oprezna i brinula sam o svakom svom pokretu i komentaru, jer mi je sve bilo strano i mislila sam da je to pravi način, da osluškujem novu sredinu. Ali, brzo sam shvatila da je to bilo pogrešno. Najviše sam uspjela da se uhodam u tu novu kulturu i prilagodim njihovom načinu života kada sam bila opuštena i nisam mjerila svaku riječ.
Nakon završene srednje škole, upisala si Prirodno-matematički (STEM) koledž u Minnesota State University, Mankato. Koliko je bilo teško učiti i polagati ispite na engleskom jeziku?
Da, nakon završenog trećeg razreda srednje škole u Arizoni, položila sam GED test koji je zamjena za američku diplomu srednje škole. Taj test je podijeljen u pet oblasti i obuhvata gradivo sa sve četiri godine srednje škole. Pripremanje za polaganje tih testova je bilo prilično izazovno, pa nakon toga kada sam ih položila i upisala fakultet, engleski jezik nije predstavljao problem i već mi je učenje na engleskom postalo više prirodno i čak nekada znatno lakše nego na mom maternjem jeziku. Sada, nakon sedam godina rada i življenja u Americi, imam obrnut problem kada mnoge matematičke i stručne termine ne znam da izgovorim na našem jeziku, pa često „guglam“ kako da ih prevedem.
Ali, želim naglasiti da nivo engleskog jezika redovno stečenog do trećeg razreda srednje škole u Crnoj Gori je više nego dovoljan za uspješnu komunikaciju, snalaženje i učenje u Americi. Ja sam otišla sa velikom brigom da li ću se uklopiti i uspjeti da budem na nivou zadatka kada je znanje jezika u pitanju, ali to je bila nepotrebna briga. Nebitno koliko filmova pogledamo, knjiga i engleskih rečnika pročitamo prije dolaska na to govorno područje, uvijek će biti nešto što ne znamo ili sa čim se nismo susreli prije toga poput žargonskog govora, raznih akcenata i dijalekata koji su prisutni u Americi. Ali to ne treba da plaši nikoga ko želi da se odluči na ovaj korak, već to treba da gleda kao priliku za razvoj, a ne prepreku. Sve te jezičke finese koje želimo da usavršimo će se prirodno formirati tokom boravka tamo.
Susrela si se sa drugačijom kulturom, razmišljanjima, hranom, običajima... Kako je sve to uticalo na tebe i koliko ti je trebalo da se navikneš na potpuno nov način života?
Otišla sam tamo sa otvorenim očima i ušima, bez ikakvih prethodnih šablona i stereotipa spremna da prihvatim novu sredinu. Otići u stranu zemlju jako mlad može biti olakšavajuća okolnost jer nemamo već strogo formirane stavove i perspektive koje sebično čuvamo i odbijamo da mijenjamo. Naprotiv, imamo mnogo više prostora za razvijanje svijesti i prihvatanje drugih kultura, običaja i specifičnosti jednog društva. Nisam tu promjenu smatrala kritičnom, već veoma interesantnom i gledala sam na to kao na neki novi izazov. Prilagodljive sam prirode i uvijek spremna na kompromis, pa mi to nije palo previše teško.
Pored Amerikanaca, upoznala si ljude iz svih djelova svijeta. Ko je na tebe ostavio najjači utisak, sa kim je bilo najljepše provoditi dane?
Da, imala sam tu sreću da na mom univerzitetu ima jako puno stranaca. Konkretno, na mom odeljenju za matematiku i kompjuterske nauke bilo je mnogo studenata i profesora iz azijskih zemalja, pa sam se nekada osjećala kao u drugoj zemlji a ne u Americi. To mi je mnogo značilo jer je uvijek lakše da stranci razumiju jedni druge nego sa lokalnim stanovništvom. Valjda zato što smo prolazili kroz slične faze kulturoloskog šoka, privikavanja na novi sistem, nostalgija, jezičke barijere i slično. Teško je izdvojiti samo jednu osobu ili kulturu ali do samoga kraja mog boravka tamo, najbliža sam bila sa mojim prijateljima iz Nepala koji su na veliko iznenadjenje prilično slični nama!
Koliko ustvari Amerikanaca zna za Crnu Goru, da li je neko od njih možda i posjetio?
Nažalost, mnogo češće sam nailazila na ljude koji ne znaju za Crnu Goru i to su u većini slučajeva bile mlađe generacije. Tako da bi moje predstavljanje uvijek imalo neizostavni dio koji naglašava da je to jugoistočna zemlja u Evropi. Mladim generacijama bih uspjela objasniti gdje se nalazi kada pomenem da je blizu Italije i Grčke, a starijim generacijama je dovoljno bilo da pomenem Jugoslaviju. Ali veoma prijatno iznenađenje sam imala kada sam se predstavila mojoj direktorici na poslu koja je reagovala sa oduševljenjem i ispričala kako je prije nekoliko godina putovala kruzerom i da joj je naša Boka Kotorska najljepše mjesto koje je posjetila na svojim putovanjima. Takođe mi je postavila simpatično pitanje - da li je istina da Madonna ima kuću u Crnoj Gori?
Provela si nekoliko godina tamo, putovala, posjećivala razna mjesta. Za koje mjesto možeš reći da te oduševilo?
Pa ima tu više mjesta koja bih nabrojala. Najduže sam boravila (šest godina) u Minesoti, tako da ona zauzima posebno mjesto u mom srcu. Ko god bude putovao za Ameriku toplo preporučujem da posjeti ovu zemlju. Jako često je zanemare jer su New York, California i Florida najčešće destinacije, ali zato propuštaju mnogo. Minesota je poznata po prelijepoj prirodi i njenih 10,000 jezera. A naravno, zime su posebna priča. Možete doživjeti temperature čak niže i od Antartika! Najzabavnije aktivnosti zimi su bile pecanje i klizanje na zaleđenom jezeru, šetnja oko zaleđenih vodopada i posmatranje spektakularnih božićnih lampiona koja su neizostavna atrakcija svake zime i mnoga naselja se takmiče koja će kuća imati zabavniju dekoraciju, pa čak i muziku.
A što se tiče putovanja u slobodno vrijeme, najljepši utisak imam o Bostonu, koji je jako sličan evropskim gradovima sa starim zgradama i kućama od crvene cigle i kaldrmom na šetalištu. Smatra se jednim od istorijski i kulturološki najbogatijih gradova u Americi. Nije samo jedan od mnogih blještavih metropola već ima jednu dublju priču. Jedna od interesantnijih (i malo opasnijih) atrakcija u Bostonu je odlazak brodom na pučinu Atlanskog okeana i posmatranje kitova. To je pravi spektakl!
Koje su sličnosti a koje razlike između Amerikanaca i nas?
Uh, to je prilično teško pitanje. Ima tu dosta da se nabroji ali, naravno, svako može imati drugačije mišljenje u zavisnosti u kojoj je od saveznih država živio i u kojem okruženju. Na prvi pogled bi se moglo reći da su amerikanci jako slični nama, ali te neke površinske sličnosti su u srži i praksi jako različite. Na primjer, stekla sam utisak da su vrlo porodično orjentisani i jako vezani kao mi, ali sa druge strane djeca u porodici postaju vrlo rano nezavisna od svojih roditelja i očekuje se da odu od kuće najčešće kada napune osamnaest godina, a počinju da rade već u srednjoj školi. Način života je mnogo brži nego kod nas i strogo poštuju nečije izdvojeno vrijeme, tako da je neopravdano kašnjenje neprihvatljivo, pa makar i onih naših „pet minuta“. Šta više, na primjer, ako je neki poslovni sastanak zakazan u 9 časova i vi se pojavite tačno u 9:00, to se već smatra zakašnjenjem jer se niste smjestili i pripremili za razgovor. Takođe, mi balkanci smo jako srdačni i volimo da se grlimo i ljubimo u obraz sa poznanicima kao znak dobrodošlice, dok je u Americi to veoma nepoželjno, pa nekada čak i tapšanje po ramenu može biti prekoreno. U skladu sa tim, postoji zakon protiv javnog izražavanja pristrasnosti (P.D.A) koji zabranjuje takve radnje na javnom mjestu. Veoma su zaštitnički nastrojeni prema svojoj zemlji i pričaju o njoj sa mnogo ponosa i ljubavi. Cijene individualnost ali mnogo potenciraju na radu u grupi i uključenost u zajednicu. Volontiranje je sastavni dio njihovog života i najčešće jedna od glavnih stavki koje će poslodavac tražiti da imate, nezavisno od toga kojim se poslom bavite. Ovo su samo neke od interesantnih paralela koje mogu da se dosjetim, ali tu definitvno ima još mnogo toga...
Koliko ti je teška bila razdvojenost od porodice i prijatelja?
Kao što sam već rekla, otišla sam prilično mlada pa tada nisam znala koliko veliki korak pravim. Naravno da su mi porodica i prijatelji mnogo nedostajali i to je definitvno nešto što nisam mogla nadomjestiti. Iako sam živjela jedno vrijeme u host porodici, a kasnije imala cimere, sve je to neuporedivo sa svojom domovinom i ljudima sa kojima sam odrasla. Iako nas je ova situacija sa koronom u svijetu sve našla nespremne i stavila na ozbiljne ispite izdržljivosti, ja sam ipak zahvalna što mi je data prilika da usporim tempo i da ovo vrijeme provedem kod kuće sa svim mojim dragim ljudima.
Koja je tvoja poruka za sve mlade koji razmišljaju o odlasku iz države, a još uvijek nisu sigurni da su spremni za taj korak?
To je iskustvo za koje nikada ne možemo biti skroz spremni i to je sasvim u redu. Ali morate znati zašto želite da to uradite i koliko ste spremni da radite na sebi i prihvatite tu nesavršenost u procesu. Samim tim, ta odluka mora biti samo vaša i nikako ne raditi to zato što je to želja vaših roditelja ili ćete biti „kul“ u vašem društvu. Preporučujem da se povežete sa što više naših studenata koji su već prošli taj put i toplo preporučujem Organizaciju Crnogorskih Studenata u Inostranstvu (OCSI) kao odličnu početnu tačku za pronalaženje takvih kontakata. Takođe, upamtite da će svačije iskustvo biti drugačije i nikada ne uzimajte sve priče zdravo za gotovo. Ako je neko imao divno iskustvo to može biti i vaša priča, ali ako je neko imao loše iskustvo, budite oprezniji, ali to ne mora biti i vaša priča. To je veoma veliki iskorak koji će vas zasigurno prodrmati, ali sa druge strane će vas nagraditi zabavnim i neprocjenjivim životnim iskustvom samo ako sa sobom ponesete otvoreno srce.
Izvor Makanje.me