Zbirku priča „Bihorske sumnje“, sačinjava, ukupno,trideset priča, različitog sadržaja i tematskog sklopa, od kojih mnoge priče sadrže čvrstu fabulu, koja sadrži uzročno-posljedični tok, u kojem iz jedne situacije proizilazi nova situacija, sa jasno uočljivom porukom.
Autori često predočavaju psihološka stanja svojih junaka, ulazeći u njihov unutrašnji svijet, sagledan, katkad, subjektivno.
U prići „Rane“ nailazimo na prilično surovu sliku, u kojoj autorka u ja-formi pripovijedanja prikazuje nepokretnu djevojčicu, „prikovanu“ za krevet u četiri zida. Njena muka se ogleda u neprihvatanju bolesnog, ženskog djeteta od strane oca, čiji invaliditet na očevo ognjište „baca“ žig srama.Svjesna svog stanja, radi na izdizanju muške glave u kući, svog mlađeg brata, pišući mu tajno literarne radove kojima osvaja nagrade. Ni indolentan stav oca prema njoj, ni njegov animalni prijekor upućen njenoj majci, ni misao da je baci u Musinu jamu, ni teret zatočeništva u sopstvenoj kući, ni bihorsko nebo, ni rane, ne mogu joj ruinirati želju da dočeka novi dan, kada će joj majka otvoriti prozore, kako biuhvatila aromu maslačka.
U priči „Kosač“ nailazimo na snagu uvjerljivosti realističko-stvaralačkog postupka. U tome je upravo i umjetnička ljepota kazanog. Iznenadni dolazak na selo kod Maksima oživljava događaje iz ranog djetinjstva i mladosti. Saglasje zavičaja mu, na trenutak, daje nadu da se bori protiv neukrotivebolesti, koja ga je privila u svoje kandže. Zvuk otkivanja kose, ukus cicvare, miris svježe okrečenesobe, ljepota doline Lima, oživljavanje slika iz djetinjstva, „tjeraju“ ga na žal za rodnim krajem i misao da su upravo tu, na selu, zdravlje i sreća ‒ život! To saznanje nam predočavaju njegove riječi uzadnjoj rečenici: „Bože, zašto li sam odlazio?“
U priči „Igbal i brez igbal“, autor na lapidaran način razvija priču, upoznajući nas, podrobno, sa glavnim akterima. Sa dobrim poznavanjem narodnog jezika, sredine, običaja i mentaliteta, na realističan način prikazuje sudbinu djevojke, jasno uočavajući pojedinosti, suštinu događaja i pojava. Patrijarhalno vaspitana, Vaka nije u prilici da utiče na želju svojih roditelja, smatrajući odluku ispravnom. Kako kaže autor: „Nadala se svemu najboljem, uznosila se, letjela…“ Međutim, zli usud, koji je zadesiodjevojku, opominje nas da nemamo pravo da u ime drugih donosimo životne odluke.
Priča „Zeleno, volim te zeleno“ predstavlja nam dvije sredine, dva svijeta, ruralni, neiskvaren, tih i trpeći, i urbani, pun samovolje, egoizma, licemjerstva i mržnje. Zli usud se nadvio nad kućom običnih ljudi, samohranom majkom i njenom ćerkom, u zabitom bihorskom selu. Zehra voli čovjeka iz „višeg staleža“, podajući mu ljubav, iskreno i čedno. Svojim moralnim, psihološkim ustrojstvom, intimno, ona je nedorasla gradskoj porodici. Dok se u majci javlja sumnja i nespokojstvo, ona je ta koja ne umije i ne želi da shvati majčina upozorenja, oprosti i zaštiti i sebe i majku ljage koja će pasti na njihov prag.
Pogibeljna sudbina seljaka u priči „Zgarište“ čitaoca ne ostavlja ravnodušnim. Kroz snažan emotivni naboj autorka nam oslikava nemoć ojađenog ocaSmaila, u pokušaju spašavanja svog ognjišta, te plač i jecaj ucveljenog i satrvenog starca Ibra, pred kojim vatra nemilosrdno guta njegovog nejakog unuka, pretvarajući kućni prag u zgarište.
Svi autori u zbirci stvaraju književne likove na osnovu građe koju njedri sam život. Misaoni sloj priča zrači iz dijaloga, naracije, događaja i postupakaaktera. Prikazani svijet u kojem ljudi obitavajuuhvaćen je očima samih stvaralaca. Slikanjem neobičnih, svakodnevnih i nerijetko retrospektivnih tokova, data je upečatljiva slika vremena koje opisuju, događaja i samih junaka.
U vajanju likova, u oblikovanju situacija, u vođenju i komponovanju samih priča, autori su ostvarili visoke umjetničke domete, te se stoga mogu poređati na visokoj skali proznih stvaralaca, vrijednih poštovanja i pomena.
Prof. Senada Đešević
