Zašto je baš Aristotel raspravljao o vezi čovjeka i umjetnosti?
Možda mu je samo bilo dosadno! Možda je htio da ga ja upravo sada pomenem u svom sastavu. A možda je, pak, bio svjestan jedine stvarne istine o čovjeku – čovjek ne može biti određen riječju.
Neke čudne ptice lepršaju mislima
Dok noć blagom rukom miluje mi kosu.
Osmijeh cvjeta kao cvijet u aprilima.
Sjajni mjesec zrakom izuo me bosu.
Taj divni osjećaj treperi u meni,
Svjetlucave sjenke oko mene lete,
Na oblaku snova, k’o na morskoj pjeni,
Blaženo i mirno usnulo sam dijete.
I tako ja živim ovaj divni san
Gdje ljubav se osjeća vazduhom cijelim.
Uskoro će opet osvanuti dan
A ja još da sanjam i da volim želim.
Ivona Pejović,
U današnjem vremenu smutnji, gdje je mir teško pronaći, a pažnju još teže zadržati, čovjek se suočava s realnošću. Surovom. Nezasitom. Zato, svoje misli treba da preusmjeri ka drugom svijetu. Svijetu koji je prividno ograničen koricama i povezima – svijetu knjiga.
Poštovani čitaoci Prosvjetnog rada,
prilika je da se kroz Đačku stranicu upoznajemo sa darovitim đacima i profesorima osnovnih i srednjih škola, kao i stručnim saradnicima, kako bismo afirmisali njihovo stvaralaštvo.
Vjerujemo da ćemo objavljivanjem stvaralaštva iz književnosti i likovne umjetnosti podstaći i ohrabriti mnoge iz školskih sredina da nam šalju svoje literarne i likovne radove. Objavljivaćemo ih na našem portalu i u štampanom broju „Prosvjetnog rada“, koji izlazi četiri puta godišnje.
Svi ste dobrodošli!
Image freepik
Sretosmo se u đačkoj klupi
ozbiljna ja, ona još više
jer odmah poče zadatke da piše.
Ne vole je djeca mnoga,
kažu da je babaroga!
Nije lako učiti zavrzlame te:
množenje, dijeljenje i razlomke.
Kako u tome da se snađem,
kad želim samo vani da izađem.
I mami ću priznati da od nje
dobijem vrtoglavicu u glavi,
pa molim gospođu Matematiku
da me na miru ostavi!
Milena Mišnić, IV razred
Osnovna škola „Radojica Perović“ u Podgorici
Džuver Petra, IX razred O.Š. „Vlado Milić“, Podgorica
Djeda se ljuti kad vjetar duva,
što neće gospodin glavu da čuva.
Nego se stalno odvažan pravi,
kako mu volja u pozu se stavi.
Igra se s’ djedom, čas lijevo, čas desno.
Čini se da mu je na glavi baš tijesno.
I neće za inat da stoji kako treba
već djedu na čelo se smjesti i vreba.
Vreba kad djeda ruke u džepove stavi,
da pobjedu svoju slatko proslavi.
Gleda to vjetar pa se lukavo smiješi,
čeka da zloćko u svom inatu pogriješi.
Neće vala tvoja zadnja biti!
Neko mora i djedu da štiti.
