Dragi dnevniče, odlučila sam da ti se obratim nakon dugih trideset i sedam godina. Jedva sam te pronašla, jer je danas sve prevedeno u digitalnom smislu i svi smo propraćeni od strane nadležnih. Osjećam se prigušeno, treba mi predaha.
Objavljujemo radove iz zbirke priča „Dodir(i) duše“. Autori tekstova su učenici OŠ „Radojica Perović“ iz Podgorice, a njihova mentorka je nastavnica crnogorskog ‒ srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti Mirka Živković. Priče su praćene ilustracijama učenika, koje je odabrala nastavnica likovne kulture Milena Perović. Riječ je o četvrtoj zbirci koja je nastala u okviru projekta „Kako učenicima pomoći da uspješno stvaraju usmene i pisane umjetničke i neumjetničke tekstove", u izdanju ove škole. Slijedi prva priča.
U društvu mom hvale se redom:
„Moj tata je veliki slikar!‟
„Moj tata je poznati pisac!‟
„Moj tata je vješt ribolovac!‟
Upitaše me: „A šta tvoj tata može?‟
Spremih se i rekoh:
„Moj tata može zaustaviti tri vagona,
moj tata može dići dva slona,
moj tata daruje mi hiljade i hiljade poklona.
Moj tata može pobijediti čak i Napoleona,
a za predjelo može pojesti čitavog bizona.
Obišao je čitav svijet četiri puta,
on je moreplovac, sportista, sve u jedno,
al’ srce mu je nježno i medeno.
Čujte i počujte, vi odrasli ljudi!
Opominje vas dijete jedno!
Danas svako svakome sudi,
sve što je loše postade vrijedno.
Zašto je žednih i gladnih toliko?
Ko je sreću ukrao njima?
Može li da pomogne iko?
Svako zaslužuje bar hljeba da ima.
Zašto bolesnih ima toliko?
Ko će lijeka njima dati?
Može li da pomogne iko?
Teško je kad čovjek pati.
Zašto ratova ima toliko?
Zašto je čovjek čovjeku vuk?
Može li da pomogne iko?
Đe vojnik prođe, tu ostane muk.
Sloboda je svijetlo moje,
bez nje bi nam bila tama,
nestale bi jarke boje,
ostala bi crna sama.
Svaki kamen zemlje ove
natopljen je krvlju pretka,
njegov glas nas opominje:
Sloboda se čuvat mora
bez krvavog crnog metka!
Istorija pamti Savu
i Sutjesku hladnu vodu.
Junački je dao glavu
u jurišu za slobodu.
Osmijehom se Ljubo ruga
nepravdi i mračnoj sili.
Pamtićemo dovijeka
kakvi su nam preci bili.
Tekovine slavnog NOR-a
Popraćen sitnim kapima proljećne kiše moj pogled klizi sa Orlovog krša na prelijepo Cetinje. Pitam se samo koliko je krvi proliveno u prošlosti da bi se sačuvale sve ove znamenitosti koje danas imamo. U mračnom tunelu rata sloboda je bila jedino svijetlo kojem se težilo. Crnogorci, hrabri i odvažni ljudi, branili su tu malu grudu zemlje koju su imali. Ljubav i velika želja uzele su se ruku pod ruku da bi upalile to svijetlo koje danas nama sija. Malobrojna crnogorska vojska nije štedjela svoj život za slobodu zemlje. Ideja i hrabrosti nije nedostajalo u odbrani protiv neprijatelja.
Učinite da ne bude rata,
da ne nestane još jedan tata,
da ne bude posljednji zagrljaj
i dječjeg oka ugašen sjaj.
Nemojte da opet nečija mama
pali svijeće i tuguje sama,
neutješno plače i moli
da joj se vrati onaj koga najviše voli.
Daj, svijete, da svi budu srećni i zdravi,
da rata nema i niko ne krvari!
Daj, svijete, shvati jedno dijete:
Želim samo mir širom planete!
Srna Jovetić, IX razred
Osnovna škola „Njegoš‟, Cetinje,
U cilju nastavka afirmisanja darovitih đaka, nastavnika osnovnih i srednjih škola, kao i stručnih saradnika, i sa željom da širu javnost upoznajemo sa njihovim stvaralaštvom, osmišljena je Đačka strana.
Očekujemo da nastavite da nam šaljete svoje literarne i likovne radove koje ćemo redovno objavljivati na portalu.
Jadranka Đerković, urednica u Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva
Poštovani ljudi sa rukom od ruke.
Pogledajte našoj lijepoj Zemlji muke!
Naš jedini dom već sigurno vene.
Morate učinit’ da dođe do promjene!
Svijetu cijelom jedina ste nada.
Zato preduzmite nešto odmah sada.
Posadite bilje, drveće i cvijeće.
Da kiseonika imamo na vreće.
Da se svako raduje, i biljke i ptice.
A najviše dječije malene glavice.
Zar vam nije dosta razaranja, rata?
Otvorite sreći i ljubavi vrata!
Odluka je vaša.
Učinite nešto dok ne bude kasno.
Društvo, u vremenu u kojem živimo sebe smatra pravednim i ravnopravnim, a ne primjećuje da svakog ko iskorači iz norme, dočeka negodovanjem.
Ljudi nepravdu čine svakoga dana, a to da niko i ne primijeti. Mnogi misle da postupaju dobro, i to sve dok sami ne naiđu na svoj problem. Nameću besprekornost, praćenje običaja i pravila. Živjeti život bez odabira...
Evo jedna priča o tome koliko je teško biti drugačiji:
