Zašto je baš Aristotel raspravljao o vezi čovjeka i umjetnosti?
Možda mu je samo bilo dosadno! Možda je htio da ga ja upravo sada pomenem u svom sastavu. A možda je, pak, bio svjestan jedine stvarne istine o čovjeku – čovjek ne može biti određen riječju.
Od davnina je čovjek uslovljen svojom potrebom za društvom i isto tako ograničen strahom da se iz tog društva izdvoji. Još mitski lik Kasandra, u svakom trenutku moja olovka čeka spremna da brblja o grčkoj tekovini, podsjeća na teret spoznaje istine koju istorijski momenat za koji ste vezani ne vidi. I dolazi se do sljedećeg stava: čovjekovo jedinstveno ja nije definisano isključivo društvom u kojem živi, već i istorijskim trenutkom bitisanja na pozornici. S jedne strane je ono što nameću vrijeme i društvo, a sa druge lični izbor.
E sad, možemo da odbijemo ustaljene norme i onako romantičarski postanemo Evgenije Onjegin, a možemo i da se stopimo s masom. Zar se treba povući u sebe i ne ostaviti svoj neponovljivi, vremenski pečat? Čovjek je mozaik svih ljudi koje upozna, ali je i istorija čovječanstva mozaik svakog pojedinca.
I tako… Pablo Pikaso nema moć da spriječi građanski rat u Španiji, ali mu svojom Gernikom prskosi i vraća nadu u humanost!
Eto individualnosti bez samoživosti!
Jezik podstiče čovjekovu društvenu prirodu, a jezik umjetnosti omogućava potpuno razumijevanje!
Nema granica, nema prepreka!
Individualnost treba njegovati, ali veoma pažljivo, brinući da u tom svom poduhvatu ne odbije ono što život nudi. Jer, samo pomoću drugih možemo potpuno izgraditi sebe.
Zato se i stalno vraćam grčkoj mitologiji – uvijek poslušam svoju olovku.
Iskra Klikovac, IV-A
Gimnazija „Slobodan Škerović“,
Podgorica