Djeda se ljuti kad vjetar duva,
što neće gospodin glavu da čuva.
Nego se stalno odvažan pravi,
kako mu volja u pozu se stavi.
Igra se s’ djedom, čas lijevo, čas desno.
Čini se da mu je na glavi baš tijesno.
I neće za inat da stoji kako treba
već djedu na čelo se smjesti i vreba.
Vreba kad djeda ruke u džepove stavi,
da pobjedu svoju slatko proslavi.
Gleda to vjetar pa se lukavo smiješi,
čeka da zloćko u svom inatu pogriješi.
Neće vala tvoja zadnja biti!
Neko mora i djedu da štiti.
Zaduva jače i obruč mu savi,
Nesta mu mjesta na djedovoj glavi.
Sad oba za vjetrom jure,
jedan drugom u zagrljaj žure.
Djedu se kosa sijeda razbaruši,
a on se pod uvelim lišćem, naroguši.
Pomisli, moraće bolje da sebe čuva.
Da ga vjetar daleko ne oduva.
I djeda se sada zadovoljno smije,
e neka ga, kad stajati pravo umio nije.
I tako dva druga, zajedno hode,
oba se plaše da neki od njih ne ode.
Od danas, vani toplo ili hladno bilo,
Odluči čvrsto, čuvaće glavu i djedovo krilo.
Vahid Gec,
OŠ „Salko Aljković“ − Pljevlja
(Nagrada za najvedriju pjesmu na
„45 Limskim večerima poezije“ u Priboju)
<a href="http://www.freepik.com">Designed by Freepik</a>