đačka-strana

ĐACI STVARAJU- OŠ "NJEGOŠ" SPUŽ

NE ŽELIM DA ODRASTEM

Ne želim da odrastem

da me razne brige more,

dijete je divno biti,

nemaš briga, osim škole.

 

Roditelji stalno žure,

po cio dan negdje lete,

ja odmaram, zabavljam se,

baš je dobro biti dijete.

 

I što da me boli glava

zbog računa što pristižu,

igra, pjesma i veselje,

kroz dječiji se život nižu.

 

Svi me maze, svi me paze,

dok ja letim poput laste

i zbog toga ovo dijete

još ne želi da odraste!

 

NAGRADE ZA UČENIKE SREDNJE GRAĐEVINSKO-GEODETSKE ŠKOLE „ ING. MARKO RADEVIĆ“ IZ PODGORICE

Na Literarnom konkursu za učenike srednjih škola na temu „Njegoš, pjesnik slobodarske misli“, koji je raspisao Fakultet za crnogorski jezik i književnost, učenici Srednje građevinsko-geodetske škole „Ing. Marko Radević“ iz Podgorice su svojili više nagrada:

PODGORICA, MOJ GRAD

Upravo je jedna gugutka ispod mog prozora u bašti objavila jutro. Sanjivo žmirkam, preturajući planove u glavi za taj dan. Brojim otkucaje, te žive damare Sahat kule, sedam sati je... Gledam u nebo bez ijednog oblačka, biće to još jedan u nizu tropskih dana. Često se zapitam kako su ljudi bez klima preživljavali ovaj podgorički žaropek?! Izlazim da uhvatim jutro prije nego ga proguta vrelina.

NJEGOŠ, PJESNIK SLOBODARSKE MISLI

U beskraju riječi i melodija, Njegoš se uzdiže poput pjesničkog cara čije su riječi tkale svilene niti slobodarskog duha. „Gorski vijenac‟, poput kamenčića u vremenskoj rijeci, nije samo ep o Crnoj Gori, već himna koja odjekuje slobodom u svakom stihu.

Njegov perački ples po hartiji nije tek poetički izraz, već čarobni ritual kojim oživljava slobodarski plamen. U planinama i nebeskim prostranstvima, Njegoševa misao postaje ptica koja leprša iznad političkih ograničenja, nudeći čitaocima ključ za otključavanje vrata univerzuma slobode.

PODGORICA, MOJ GRAD

Podgorice, tvoje ulice su prožete  dahom vjekova, a svaki kamen tvog starog jezgra svjedoči o veličanstvenoj prošlosti koja te obasjava. Imadoh rijetku sreću da budem tvoj stanovnik i budem dio svega što te čini posebnom i izdvaja od drugih gradova.

Dajem ti krila da poletiš

Ja živim jedan običan život jedanaestogodišnjaka. Dosta vremena provodim u igri s drugarima. Najčešće igramo fudbal na terenu pored zgrade. Bude tu dosta graje, vike, smijeha, a ponekad i svađe.

Zaokupljeni fudbalskim vještinama, ne gledamo često oko sebe. Ipak, jednog dana dok sam trčao za loptom koja je poletjela ka zgradi, pažnju mi je privukao tužan pogled dječaka. Posmatrao nas je sa terase stana. Zagledah se malo bolje i vidjeh da sjedi u invalidskim kolicima.

Pages

Back to Top