Podgorice, tvoje ulice su prožete dahom vjekova, a svaki kamen tvog starog jezgra svjedoči o veličanstvenoj prošlosti koja te obasjava. Imadoh rijetku sreću da budem tvoj stanovnik i budem dio svega što te čini posebnom i izdvaja od drugih gradova.
Ja živim jedan običan život jedanaestogodišnjaka. Dosta vremena provodim u igri s drugarima. Najčešće igramo fudbal na terenu pored zgrade. Bude tu dosta graje, vike, smijeha, a ponekad i svađe.
Zaokupljeni fudbalskim vještinama, ne gledamo često oko sebe. Ipak, jednog dana dok sam trčao za loptom koja je poletjela ka zgradi, pažnju mi je privukao tužan pogled dječaka. Posmatrao nas je sa terase stana. Zagledah se malo bolje i vidjeh da sjedi u invalidskim kolicima.
Ljetnji je dan i izađoh da šetam. Prolazeći kroz park vidjeh kako čovjek baca cigaretu na tek očišćenu stazu. Ubrzo nakon toga ugledah dječaka kako, umjesto da smeće ubaci u kantu, baca ambalažu od sladoleda na travnjak. Jedna djevojčica je izvadila iz svojih džepova smeće i ono je palo pored puta. U trenutku sam zastala, posmatrajući papir i celofan kako stoje na sirotoj travi, i ne mogah povjerovati svojim očima. Šta mi to radimo? Zar ne shvatamo da čak i nešto najmanje kao što je parče celofana može ugroziti prirodu?
Dragi moj grade,
Želim na početku ovog pisma da ti čestitam rođendan, jer se on dešava odmah poslije početka školske godine. U tom podudaranju datuma vidim i svoju obavezu da svake godine učimo o tebi i tvojoj slavnoj istoriji. Mislim da je to obaveza svake osobe koja te voli i koja je vezala svoj život za tebe.
Svi imamo zemlju svoju,
a ja Crnu Goru moju.
Balkan njena ljepota krasi,
Crna Goro, vječna da si!
Sa Lovćena sunce sija,
Crna Goro, zemljo najmilija!
O njoj se puno piše i pjeva,
Crna Goro, zemljo Njegoševa!
Sa Ostroga Sveti Vasilije
čuva nas i naše najmilije.
U riječima ovim mojim
vidite koliko svoju domovinu volim.
Sara Đilas, IX razred
OŠ ,,Olga Golović‟, Nikšić
Nikšić je grad slavnih junaka,
Nikšić je grad mojih predaka.
Biti Nikšićanka, čast je to
i znati šta je Vučji do.
Grad Radulović Dragana
i velikih megdana.
Šobicem se ponosimo
i njegove pjesme u srcu nosimo.
Pod Trebjesom sunce sija
to je grad SvetogVasilija.
Sara Đilas, IX razred
OŠ ,,Olga Golović‟, Nikšić
Govorim sebi:
Misli na gramatiku, matematiku,
uči biologiju, istoriju.
A kako iz glave
da izbacim jednu te
istu melodiju?
Govorim sebi:
Gledaj u kuću,
drvo, izlog il' put!
A oči - druge oči traže.
Baš sam na sebe ljut!
Zabranio sam sebi
bez prestanka da govorim
i smiješim se, onako, ničim izazvan.
A jezik ne sluša, žubori
i smijeh navire, drag, a nepozvan.
Ivo Slijepčević, IX razred
Voljeni Nikšiću,
U dubokoj tišini svoje sobe, želim da te pozdravim pismom. Nema potrebe za beskonačnim opisima, jer ti, dragi moj Nikšiću, zaslužuješ iskrenost i jednostavnost.
Sjećam se vremena kada sam prvi put, sa nepune dvije godine, zakoračila na tvoje ulice, mala princeza poput ptice koja je pronašla svoje gnijezdo. Ispunjavao si me toplinom i obasjavao svjetlošću. Stigla sam prepuna nesigurnosti, straha, ali si me brzo prihvatio kao svoju. Svojim šarmom, svojim ljudima, svojim ulicama i parkovima učinio si me srećnom. Nikšiću, ti si moj drugi dom!
Na ovaj smo svijet došli
da ostavimo trag.
Da iza nas ostanu riječi –
bio je dobar, bio je drag.
Zato se raduj rijeci i moru,
životinje čuvaj i hrani,
divi se izlasku sunca u zoru,
prirodu od svoje ruke brani.
Zlikovcima se ne divi,
znaj da ti je svako brat,
časno i pošteno živi
i ne poželi nikad rat.
Um ne truj mislima ružnim,
Zakon života je da nikog
ne smiješ da ostaviš tužnim.
U sitnim radostima traži
ovozemaljske ljepote
Pucketanje vatre u kaminu, svjetlucava jelka, mama, tata, brat i sestra, sve su što mi je potrebno da mahnem prethodnoj i snažno poletim u zagrljaj novoj godini naših života.
