Tijelo koje nešto znači
Na jednom kongresu.
Lepa žena, visoka, bujne crne kose, bele kože i crnih očiju, sedi malo podalje od mene i privlači moj pogled. Ali to lepo lice, pravilno i mirno, ima nečeg odsutnog i mrtvog, na njemu je pečat neke velike brige koja čoveka obuzima celog. Ma koliko da sam ga posmatrao, nisam mogao da uhvatim na njemu ni zračak onog sjaja koji se inače uvek javlja na licima tako lepih žena. — Kad se digla, video sam da joj je desna noga amputirana i da hoda odupirući se o kratku štaku, mršteći se jedva primetno od bola pri svakom koraku. Pomerio sam se kao od udarca. I gledajući je kako, hramljući, odlazi na jednoj, levoj, savršeno vajanoj nozi, i na mene je naišao deo one brižnosti.
Pariz 1949.
Ivo Andrić, Znakovi pored puta
Ulica je bila siva i blatnjava tog marta kao da ni vrijeme nije znalo šta hoće – sivo, umorno, sa upornim iglicama kiše. Na trotoaru, sa ruksakom na koljenima, pažljivo je gurala svoja kolica preko neravnina trotoara osluškujući zvuk guma i odlomke razgovora rijetkih prolaznika. Davno je naučila da ne primjećuje njihove poglede. Kao uljezi su je odmjeravali, lomili napola, izvrtali njen život u ogledalima nerazumijevanja. Imala je 34 godine, dvije mačke, strast prema arhitekturi i alergiju na nepravdu. Istina, bila je žena koja je mogla nacrtati zgradu koja bi stajala sto godina, ali ipak nije mogla pronaći ulaz u zgradu bez stepenika. Od tog jutra je njeno tijelo, nesavršeno po njihovim mjerilima, za nju postalo hram — mjesto gdje je ljubav rasla tiho kao cvijet ispod snijega.
San o djetetu nije bio hir, nije bio bijeg. Bio je zov, dubok i stariji od nje same. Nije željela dokazivati ništa, nikome. Samo je htjela ono što pripada svakom biću koje umije da voli: pravo da stvori život, da ga zagrli, da ga vodi kroz svijet koji je nju zaboravio da primi otvorenih ruku. I toga je dana, dok je izlazila iz ginekološke ambulante, osjetila da svijet treba da se prilagodi njoj – a ne obrnuto. „Ti ne možeš znati koliko si snažna dok ti snaga ne bude jedina opcija“, odzvanjalo joj je u mislima.
Zapravo joj je ta ista rečenica udarala u sljepoočnice kada je prije tri godine odlučila da se prijavi na novoraspisani konkurs za dopunsko arhitektonsko uređenje grada. Nije voljela birokratiju, a ni političare. Ni previše obećanja, a premalo akcije, a ona nije imala namjeru da mijenja cio svijet. Samo prilaze važnijim ustanovama i zgradama u kojima žive OSI, možda i onaj polomljeni trotoar ispred svake gradske apoteke. I možda još nekoliko stvari...
I tog jutra, dok je stajala ispred opštinske zgrade, čekajući da joj čuvar otvori bočni ulaz jer prednji i dalje ima samo pristup preko devet stepenica, poluglasno je izgovorila:
„Zašto uvijek nekoga treba da čekam?“
I baš tada, čula je glas iza sebe:
„Zato što oni čekaju da neko kao ti ne podigne glas.“
Okrenula se. Visok, nespretan, s rancem prepunim papira i tragovima grafita na rukavima. Naočare koje stalno skliznu s nosa. Osmijeh koji nije ni sažaljiv ni uobražen. Samo znatiželjan.
„Nikola. Volonter. Imam sličan problem sa birokratijom, iako hodam.“
Taj susret se nije tu završio. Počeli su da ispijaju kafe na klupi iza biblioteke jer nijedan kafić nije imao adekvatan prilaz za osobe sa invaliditetom, niti pristojnu tišinu. Pričali su o svemu – o urbanizmu, sistemskoj nepravdi, glupostima u lokalnim medijima... Iako je u početku bila rezervisana, primijetila je da je Nikola posmatra pogledom koji nije bježao. U njegovom društvu osjećala je da je posebna, i to ne samo zato što koristi kolica. Rekao joj je jednom da je posebna jer umije da upravlja stvarima koje nijesu skrojene po njenoj mjeri. I da ostavlja čvrste tragove svuda kuda se kreće. Nikada do tada nije čula nešto tako lijepo o sebi.
Ali Nikola je već tri mjeseca na specijalizaciji. Na drugom kraju svijeta. Nije joj se javljao danima, a i kad god se čuju, izgleda umorno, daleko. Ne pokušava više da je nasmije i ne govori o zajedničkim planovima.
Kao da govori o sasvim običnoj vijesti, saopštila je roditeljima da će postati majka. Glas joj je bio miran, skoro tih, ali iznutra je gorjela. Naravno, majka je zaplakala. I potom zaćutala. Od šoka, od straha, od brige, od neke teške neizvjesnosti? Zastala je negdje između daha i riječi puštajući ćutanje da govori umjesto nje. Otac je dugo ćutao i gledao kroz prozor kao da će mu ulica dati odgovore koje nije imao snage da potraži u sebi. Ta ju je roditeljska tišina fizički boljela. Jer, uvijek je do sada imala njihovu podršku. Bili su joj vjetar u leđa kad zastane, ruke koje je podižu kada padne. Uvijek... Do sada.
Otkud sad ta sumnja u nju, u njene sposobnosti? Otkud sad ta provalija između njih? Neizgovorena pitanja glasnije su odzvanjala od izgovorenih. Glasnije i onih od onih koja su šaputali zidovi dok je izlazila iz ginekološke ambulante. Glasnije i od oštrog uboda glasa doktorke, koja je, obarajući pogled, upitala: „Da li ste svjesni koliko će biti teško odgajati dijete u vašem stanju?“ Sjetila se da joj je za trenutak bilo žao što nema neku skrivenu ciglu u kolicima da je baci u bilbord koji je sa ulice gledao u nju sa natpisom: „Jednaka prava za sve!“
U njoj se nešto prelomilo. Ne tuga. Ne ni bijes. Nego jasna, nepopustljiva odlučnost. Jer ako će dijete dolaziti na svijet kroz zidove tišine i stida, onda će ona biti ta koja će zidove rušiti. I to — redom. Jedan po jedan. Rekla im je tiho, ali odlučno, da je ona već donijela odluku. Sama. I to baš onako kako su je oni učili, možda ne znajući da će do kraja zaista poslušati tu lekciju: da niko, ama baš niko, ne određuje njene granice osim nje same. Nijesu je učili da se uklapa u šablone. Učili su je da gradi svoje svjetove — šire, svjetlije, u koje će drugi poželjeti da uđu. Svjetove u kojima je moguće disati bez poniženja i straha. Naučili su je da koristi oružje koje je nekad bilo protiv nje: stereotipe, predrasude, tišinu. Da ih preobrati u štit. Da ne bira prostore kuće, kuhinje, sjenke — već prostore borbe, znanja, odlučivanja. One prostore za koje su godinama tvrdili da pripadaju samo muškarcima. A ona ih je, korak po korak, osvajala. Sjećala se onih večeri kada su čitali o Milevi Marić, o Rozi Luksemburg i Rozi Mej Bilingherst, o Helen Keler. Toliko puta je šaputala njihove riječi kao svete zapise. Kasnije su to bili manifesti — o pravima žena, o pravima djevojaka s invaliditetom. Znala je napamet djelove Konvencije UN, recitovala ih je s istom strašću sa kojom drugi govore stihove. Otac je jednom rekao, gotovo s ponosom, da je i slavna odiva iz kuće Petrovića Njegoša bila – žena s invaliditetom. Bio je to njegov mig, možda nesvjestan, ali važan.
Ali znala je ona — i te kako je znala — da se tijela ne rađaju kao „druga“. Društvo ih takvima pravi. Pol, rasa, seksualnost, invaliditet – svi ti identiteti su pretvarani u „odstupanja“, u margine. A njeno tijelo bilo je višestruko udaljeno od standarda. Bila je drugi Drugi, dvostruko izgnana. Žena. Žena s invaliditetom. Kao da ženstvenost sama po sebi nije već smatrana greškom i slabošću, pa još kad se spoji s vidljivom ranjivošću — šta ostaje? Nevidljivost?
Onda je začula glas u sebi, jasan i oštar kao podgorički sjever: britanska sifražetkinja i aktivistkinja za prava žena. I znala je — mora promijeniti svoj svijet, a to će sada učiniti svojim tijelom. Ne uprkos svom tijelu, nego upravo njime. Tim tijelom koje je drugačije, ali moćno. Tijelom koje ne traži sažaljenje, nego prostor. Poštovanje. Pravo. Sjetila se Džesike Kvin, koja je izgubila nogu pa trčala maratone. Viktorije Modeste, umjetnice i manekenke, koja je protezu pretvorila u umjetničko oružje. Ejmi Malins, koja je sa deset pari različitih nogu birala visinu, identitet, izgled — birala sebe.
Učili su je da bude vidljiva. I bila je. Svuda. U školi, na ulici, u javnosti. Ali u toj vidljivosti jedno su zaboravili: njene tjelesne potrebe, njenu ženstvenost. Kao da je bila neka sjenka — bez pola, bez želja, bez mogućnosti da voli, da želi, da rodi. Kao da biti osoba s invaliditetom znači biti izvan života, izvan čula, izvan žudnje. A ona je osjećala — u svakom dahu, svakim nervom — da nosi dušu prepunu želja, snova, čežnji. Da ima tijelo koje želi biti voljeno, da ima utrobu koja može donijeti novi život. Društvo je krivo jer je ograničenjima, zabranama i predrasudama ugušilo to pravo. Oskrnavljeno je njeno pravo na čulnost, na intimu, na majčinstvo. A možda je porodici bilo prosto svega previše. Možda nijesu mogli da podnesu još jedan sloj njenog identiteta: neudata majka? Zidovi su se približavali, sužavali se kao kliješta. Falilo joj je vazduha. Onda se otac iznenada okrenuo: „Dok smo živi, nikada ti ništa neće faliti. Ni djetetu.“
I tada je osjetila snagu. Ne onu što para oblake. Već onu što se razliva tiho, kao voda. Kroz disanje. Pogled. Srce.
Izašla je na ulicu okupanu svijetlom. Grad je disao večernjom toplinom, a izlozi su u svom raskošnom sjaju odbijali mrak. Svuda oko nje titrala je zlatna svjetlost, ali ona je slušala ono što je dolazilo iznutra. Osluškivala je svoje tijelo, pažljivo, s poštovanjem. Nije više bilo samo oklop — postalo je njen saveznik. Možda se ništa na njemu nije promijenilo, ali se u njoj sve promijenilo. Osjećaj drugačijeg pripadanja, savez sa sobom. Snaga koja ne izvire iz pobune, već iz prihvatanja. Položila je dlan na stomak — nježno, kao da dodiruje molitvu: Ti si moja snaga i štit moj... Ti si moj znak pored puta.
Osjetila je da joj se osmijeh samovoljno razliva licem. Ušla je u knjižaru kao neko ko zna šta traži, a ipak pristaje na iznenađenja. Između precizno poređanih korica knjiga, kao da je samo nju čekala, iskočila je Odri Lord, Iz zemlje gdje drugi ljudi žive. Srce joj je lagano zatreptalo — prepoznala je riječ kao znak, kao potvrdu da nije sama.
Kasnije je, s ruksakom punim hrane za mačke, stala pred izlog. Crvene cipele sa vrtoglavo visokom potpeticom stajale su kao znak neke neizgovorene pobune. Pogledala ih je s osmijehom, prisjećajući se atraktivne spoljašnjosti Barbare Vaksman Fidučija. Kupiće ih. Nije ih morala nositi. Nije ih morala ni doživljavati na način na koji društvo to očekuje. Jer, za nju su bile simbol. Sloboda u koži i boji. Još jedno pravo na izbor.
Dok je izlazila iz prodavnice, zazvonio je telefon. Ekran je zatreptao poznatim imenom: Nikola.
„Upravo sam stigao. Jedva čekam da te vidim. Gdje si?“ — zazvonio je njegov glas.
„Na mjestu gdje sve tek počinje“, rekla je dok je u krilu držala kutiju s crvenim cipelama.
Teodora Janković, III E-1
Gimnazija „Slobodan Škerović“ – Podgorica
(Mentorka Sonja Šaković)
Rad je osvojio 1. mjesto na literarnom konkursu „Žene u nauci – inspiracija za budućnost“ čiji je pokrovitelj Sekretarijat za socijalno staranje Glavnog grada