Upravo je jedna gugutka ispod mog prozora u bašti objavila jutro. Sanjivo žmirkam, preturajući planove u glavi za taj dan. Brojim otkucaje, te žive damare Sahat kule, sedam sati je... Gledam u nebo bez ijednog oblačka, biće to još jedan u nizu tropskih dana. Često se zapitam kako su ljudi bez klima preživljavali ovaj podgorički žaropek?! Izlazim da uhvatim jutro prije nego ga proguta vrelina.
Čuje se bat koraka po kaldrmi. „Ašik mahala, pusta ostala...‟ Nasmiješih se, a taj sevdah, gledajući portret Ksenije Cicvarić, nastavih u mislima „Džar mi džan...‟ Zidovi usnuli, uljuljkani, otežali od uspomena koje čuvaju u tom vrelom kamenu. Kad bi samo progovorili, šta bi nam sve ispričali... Na izlazu me dočeka džamija, kao svjedok nekadašnje vladavine Otomanskog carstva. Stoji stamena, prkosi vremenu, ne brojeći sate kao njena sestra nadomak nje. Taman kad pomislite da nema kraja ovom lavirintu, dočeka vas oaza pod bedemima Nemanjinog grada. U hladu čempresa, smokava, divljih šipkova, koji vješto čuvaju tajne zaljubljenih parova, dječijih nestašluka, utisnutih u zelene dubine Morače i Ribnice, pokrivene plavetnilom neba, kakvog u svijetu nema! Sve ono što je bilo veliko u prošlosti, bilo je ismijano, osuđeno, izgurano, potiskivano – samo da izađe još jače, pobjedonosnije iz te borbe. Tako je i Podgorica fizički ubijena, bombama sravnjena, ali njen duh nije mogao biti satrt! Još živi... Što reče jedan naš poznati Podgoričanin: „Ona treperi u rečenom i nerečenom, nedorečenom, u ophođenju, u doskočicama, pošalicama, blagom i nezlobivom posprdavanju. Otkriva se u zgodama, pričama, naslućuje u grimasi, gestu, odaje pogledom...‟
Taman kad vas obuzme duh prošlih vremena, onda vas dočeka ulična vreva, naizmjenično se smjenjujući sa parčićima zelenila, Njegošev, Kraljev, Karađorđev park i drugi. Kao mali čuvari duše, kad se zamorimo od jurnjave današnjice, da uronimo na kratko, povratimo snagu i nastavimo dalje. A, evo i mog omiljenog parka, sigurno i većine Podgoričana, sportista, izletnika - Gorica! Čuju se zvona… Svečano, ujednačeno, natjeraju vas da zastanete i upijete tu tihu poeziju crkve Sv. Đorđa, staru devet vjekova. Najstarija crkvena građevina u Crnoj Gori. Ispuni vas nekim ponosom i toplinom, sabere misli, i kada prođete kapiju parka kao da drugim očima gledate na svijet oko sebe. Sve vam je nekako radosno, pjesma ptica, dječija graja, a drveće kao da jedno drugom šapuće, gledajući sa visine na nas ljude, zalutale u tom zelenilu, nesvjesni te ljepote. Mali predah na samom vrhu… Ne tako velikom, al dovoljnom da pogledate Podgoricu sa te udaljenosti koja je kao majka raširenih ruku prigrlila u svoj zagrljaj sve te kuće, mostove, zgrade, rijeke, parkove, tu svoju djecu i poslušnu i neposlušnu, pokušavajući da ih dovede u red. Zračeći toplinom i ljubavlju, smiješeći se dobroti, a zabrinuto i tužno, trudi se da ispravi one manje lijepe životne trenutke svih nas…
Svako ima svoju Podgoricu… Svoj rodni grad, najljepši… Ja se mog tek malo dotakoh, ne bi bilo dovoljno stranica da se sve opiše. Uostalom, nešto otkrijte i sami! Svako će u srcu ponijeti ono što je baš njemu svojstveno. A niko ne može pobjeći od svog srca, ni od toga šta ima da mu kaže…
Matija Radinović