Centar za kulturu Rožaje objavio je zbirku pjesama studentkinje iz Plava Tee Selimaj „Između redova“, donedavno učenice SMŠ “Bećo Bašić”. Knjigu je priredila njena profesorica Senada Đešević, koja je i recenzentkinja zbirke.
Zbirka je, kako kaže profesor muzičke kulture Alen Čekić, zbog jako izraženog ličnog pečata autorke prisutnog u svakoj pjesmi, ostavila snažan utisak. “Bio sam u dilemi kojem stilskom pravcu pripada njen umjetnički rad i sa kojom epohom je srodna njena dusa. Razočarenje i nezadovoljstvo sadašnjim vremenom i ljudima koji je okružuju, bijeg od stvarnosti i traženje izlaza u prirodi, melanholiji i imaginarnom svijetu govore da je ona bliska sa epohom romantizma, ali jaka ekspresija i unutrašnji nemir, nemir koji je nastao taloženjem životnih momenta koji su kod autorke ostavljali duboke tragove, i koje ona ovom zbirkom dijeli sa nama, čine je srodnom sa ekspresionizmom. Na kraju sam shavtio da Tea ne pripada samo jednom već da se u njenom djelu slucajno ili namjerno, prožima više umjetničkih smjerova koji oplemenjuju njenu romantičarsku dušu i udaraju jake literarne temelje sadašnjoj, a nadam se, i budućoj velikoj pjesnikinji”, smatra Čekić.
Profesorica Senada Đešević ukazuje da poezija Tee Selimaj predstavlja ispovijest mlade poetese, prikazanu kroz njene unutrašnje nemire u iščekivanju ljubavi, i priželjkivanju mira. “Poput Puškinove Tatjane, hrabro, bez iole stida, ona ljubav iskazuje javno. U suprotnom, bila bi samo na gubitku. Time je njeno srce ogromno, jer je ona ta koja voli, ne samo njega, već i čitav svijet. Stoga je spremna da oprosti, jer ne želi da bude poražena. Ona sebe daje zarad istinske ljubavi, ostavljajući ljudske tragove za sobom. Svjesna koliko pruža, pokušava da pomogne i drugima, da vole i šire ljubav. Vapeći i izražavajući želju za susretom i zajedničkim životom sa voljenom osobom, opstankom čovječanstva, pokazuje da je ljubav neuništiva, da prkosi vremenu, zaboravu i smrti, da su ljubav i mir, jedini spas za čovjeka, i da pomoću njih možemo ispuniti život i ostvariti pravu sreću”, ističe Đeševićka.
Zbirka ima dva ciklusa: Volim i sanjam i Zastava boje mira.
“U prvom koji sadrži osamnaest pjesama, pjesme se nižu kao niska od bisera, bogate različitim motivima i životnim situacijama, kroz iskrenost pjesnikinje, koja ljubav, kao najljepše i najdragocjenije osjećanje, koje čovjek može da pruža i prima, pokušava da oslika kroz stihove, ne prezajući od veličine i jačine udarca, koji joj zadaje osoba koju voli. Njoj godi osjećaj da voli i da bude voljena, prikazan u pjesmama (Kao, Nijesam vjerovala), i olako prihvata činjenicu da su prolaznost, zaborav, sjećanje i snovi, sastavni dio života, te da nije kraj svijeta, ako mora život nastaviti, bez osobe do koje joj je stalo. Kod nje ljubav nije strast, a bez strasti „nema“ ljubavi. To je platonska ljubav koja ima snagu i moć. Moć, koja joj daje šansu da prihvati mane, koje razumom ne čini. Moć, da bude ono što nikada ne bi bez ljubavi činila, da prašta, čeka, moli, čezne (Uvijek: Gledaj je kao mene/ Grli je kao mene/ Ali daj da ja budem/ Ona koje ćeš se sjetiti, Mjesec: I zamišljam tebe/ Tvoj topli zagrljaj/ Da smiri čežnju/ I nemire moje...)”, ističe Senada Đešević.
Drugi ciklus , sadrži dvadeset i tri pjesme. U njemu često preovladavaju pesimistički tonovi, prožeti socijalnim motivima (Tuga: Sve nas čeka smrt i Imati sebe). „Ogorčena na stanje u svijetu, počinje da gaji nepovjerenje prema ljudima (Zašto : Zašto ljudi mrze jedni druge). Činjenica da patimo svi, svijet želi da oboji vedrim bojama (Ja sam ok,Toliko toga, Shvatiš jednom, Obrati pažnju, Ja sam od onih), boreći se protiv nepravde, svjesno poboljšavajući sudbinu drugih. Iako mlada, smatra, da su djeca pokazatelji ljubavi, najveće bogatstvo na ovoj planeti, da ih je potrebno štititi od društva, u kojem dominiraju interesno povezani ljudi. Posebno su privukle pažnju dvije pjesme iz ovog ciklusa: (Ne ja nijesam nestao: Jer ja ovdje nijesam umio da živim/ Ja sam nekom drugom zvijezdom/ Odavno vođen i Sirijska djeca). Potresena smrću malahnog Ognjena, ispoljava lavinu emocija, vjerujući da nije kraj kraju, da se život nastavlja u nekom drugom, nama nepoznatom svijetu. Težeći ka moralu, slikajući tamnim bojama ranjenu, ubijenu, djecu koja su izgubila djetinjstvo, sanjajući rumena jutra, uskraćena za mnoge životne radosti, smatra da nijedno dijete ne bi trebalo da strada (Sirijska djeca: I niko ih ne štiti/ Zbog naftnih polja/ Dok idu u školu/ Raznese ih zolja). Različitim čulima, ona doživljava realno stanje u svijetu, i vidom i sluhom posmatra uništenje čovječanstva. Te akustičke senzacije, daju pjesmi poseban smisao.
I kada čitalac pomisli, da kroz ispušteni krik nezadovoljstva, gubi vjeru u ljude, život, ona nas optimistički ohrabruje činjenicom, da život ipak treba živjeti, i ubjeđuje, da nadvaladava smrt.
Hrabro, izlazeći iz svijeta sumornih boja, stvara pjesme obojene vedrijim, humanijim, ljudskim bojama, dajući optimizam i nadu čovjeku (Ljudi nijesu ptice, Volim, Obrati pažnju, Danas...). Posebno u pjesmi (Ljudi nijesu ptice: Sa bojom zastave/ Što pokazuje sreću/ I život cijeli), u kojoj voli život, trajanje dobra, narastanje snage, i radosne širine duše, koja doseže do neba”, kaže recenzentkinja.
Ciklus završava, zavičajem inspirisana, pjesmom Lim. Očarana ljepotom rijeke Lim, ređa pjesničke slike i raspoloženje u pjesmi, prikazujući pejzaž i atmosferu, uz naglašavanje određenih prenesenih značenja u pjesmi. Željeći da pobjegne od ljudskih bolova, uranja u tihu vodu Lima, šaljući miris prijateljstva i sloge među ljudima, svih boja i vjera, daleko, do gorde Drine.
Složenim pjesničkim izrazom, izbjegava interpunkcijsku konvenciju, te svoje pjesme oslobađa bilo kakvih metričkih stega (osim pjesama: Grijeh, Ljudi nijesu ptice, Sirijska djeca, Želim sa mnom, Ne ja nijesam nestao i Zašto, koje posjeduju rimu). Slobodnim stihom, koji ne isključuje ritmičnost jezika, uspijeva da poetske slike obogati stilskim figurama, koristeći opkoračenje kao čest postupak u organizaciji strofe. Bogatstvo stilskih figura, daje posebnu dimenziju zbirci, od kojih bih istakla anaforu (Toliko toga: Toliko puta da se ispravim/ Toliko puta da volim, Volim: Volim miris moje majke/ Volim miris kiše na gradskim ulicama), polisindet u pjesmi (I: I za snove sam živjela/ I srećna bila), gradaciju u pjesmi (Toliko toga: Toliko da naučim/ Toliko da proputujem), poređenje u pjesmi (Ljudi nijesu ptice: I budem lijepa/ Ko gorska vila), metafore, alegorije...”, naglašava profesorica Đešević, i ocjenjuje: “Tea je svojim pjesničkim prvijencem, uspjela da se vine na piedestal, baš onako kako to istinska ljubav zna, izranjajući iz svijeta nepoznatih, ka ostvarenju svojih uzvišenih ciljeva i mladalačkih snova.”
Pripremila: Lj. V.
