U organizaciji Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica i JU Ratkovićeve večeri poezije u Podgorici je održano književno veče „Naš pisac na stranom jeziku“. Gost je bio književnik Velibor Čolić, dobitnik nagrade Franuske akademije za širenje francuskog jezika i kulture.
U uvodnom izlaganju urednica u Zavodu za udžbenike Nađa Durković podsjetila je da je Čolić rođen 1964. godine u Bosni i Hercegovini. Studirao je u Zagrebu, a od 1992. živi u Francuskoj gdje je prebjegao tokom rata.
U Zagrebu je objavio romane „Madrid‟, „Granada ili bilo koji drugi grad“, „Kod Alberta“ i „Mother Funnker“ i zbirku priča „Odricanje svetog Petra“. U izbjeglištvu u Francuskoj, na jeziku svog egzila, bez prethodnog objavljivanja na svom jeziku, objavljen mu niz zapaženih djela: „Bosanci“ (priče), „Hronika zaboravljenih“ (priče), „Sablasno čudan i kratak život Amadea Modiljanija“ (roman). Zanimljivo je da je on kućni pisac francuske izdavačke kuće Galimar koja mu je objavila romane: „Sarajevo Omnibus“ (nagrađen Evropskom književnom nagradom Udruženja pisaca na francuskom jeziku), „Ederlezi – pesimistička komedija (nagrada Francuske akademije za uticaj i širenje francuskog jezika i književnosti), kao i „Egzil za početnike – kako uspjeti u izbjeglištvu u 35 lekcija“ i nastavak „Knjige odlazaka“.
Nakon tri decenije objavljivanja djela na francuskom jeziku nastale su „Emigrantska mantra“ za koju je 2022. godine dobio nagradu Risto Ratković i „Autoportreti s damama“. Tu je i roman na francuskom „Rat i kiše“. Preveden je na 16 jezika.
Sa gostom je razgovorao pjesnik Radoman Čečović.
Odgovarajući na pitanja, Čolić je govorio o životu u egzilu u Francuskoj u koju je došao nakon što je napustio ratom pogođenu domovinu. Posebno se osvrnuo na pitanje identiteta emigranta koji je došao u zemlju a da nije znao njen jezik.
Iako mu je, kako je rekao, Francuska otvorila vrata, nakon što je izgubio „svoj svijet“ bio je suočen sa izazovom „da preživi“.
Na tom putu morao je da savlada više stepenika. Prije svega, da nauči francuski jezik i prilagodi se kulturi zemlje koja ga je primila. U tome mu je, kako je kazao, pomogla ambicija da „popuni prazninu, da ima nešto svoje“. Bio je pisac i želio da to ponovo postane, ali i da postane francuski pisac. Uspio je u tome i objavio više romana na francuskom.
Pošlo mu je za rukom i da mu uspješna izdavačka kuća kuća Galimar objavljuje djela. To je, kako je objasnio bila duga i ambiciozna borba. Postao je kućni pisac te izdavačke kuće, dobio je urednika sa kojim radi na rukopisima, i to iskustvo je veoma pozitivno.
„Veličina francuske književnosti ogleda se u tome što je ta zemlja znala otvoriti vrata piscima iz cijelog svijeta, i svako od njih donosio je duh svoga kraja. Za razliku od nas koji smo porušili mostove“, istakao je Čolić.
On je objasnio da je „Emigrantska mantra“ nastajala godinama između romana. Riječ je o sjećanjima na teška vremena u Bosni i na Balkanu, na emigrantsku sudbinu, o ličnoj boli. Ta osjećenja nisu mogla biti prevedena na strani, već su morala biti objavljena na autentičnom jeziku.
Gosti književni večeri bili su direktor Francuskog instituta Joan Ures, učenici i profesori Gimnazije „Slobodan Škerović“.
Ovo književno veče je prvo u nizu koje Zavod za udžbenike organzuje u saradnji sa JU Ratkovićeve večeri poezije čije je direktor Kemal Musić bio takođe prisutan.
Lj. V.
