Ljetnji je dan i izađoh da šetam. Prolazeći kroz park vidjeh kako čovjek baca cigaretu na tek očišćenu stazu. Ubrzo nakon toga ugledah dječaka kako, umjesto da smeće ubaci u kantu, baca ambalažu od sladoleda na travnjak. Jedna djevojčica je izvadila iz svojih džepova smeće i ono je palo pored puta. U trenutku sam zastala, posmatrajući papir i celofan kako stoje na sirotoj travi, i ne mogah povjerovati svojim očima. Šta mi to radimo? Zar ne shvatamo da čak i nešto najmanje kao što je parče celofana može ugroziti prirodu? Gledala sam neke ljude koji kupe tuđe smeće i stavljaju u kantu, i učestvuju u sličnim akcijama, ali šta može nekoliko njih postići u odnosu na sve ostale ljude svijeta?
Od toga dana sam otvorila oči i počela da posmatram i sebe i ljude oko sebe. Tek tad shvatih da niko ne obraća pažnju na posljedice zagađivanja sredine. Kad malo bolje razmislim, to nije problem pojedinca, već čitavog društva, i jedan čovjek sam ne može mnogo toga učiniti. Međutim, ako svi, ili barem većina ljudi, budu makar svjesni onoga što sami čine i što drugi čine, moglo bi doći do promjene. Ono što je bacanje smeća u školskom dvorištu kod đaka je prekomjerna upotreba automobila kod vozača; to je, kod fabrika dim koji pravi džinovske oblake od kojih se ne može disati kako treba; to je, takođe, i korišćenje uglja, i loženje, i sječa šuma, i izlivanje otpadnih voda iz fabrika u more... Ali ako na primjer đaci odluče da ne bacaju smeće u dvorište već u kantu za smeće, a ljudi budu više hodali i manje koristili auta, fabrike će i dalje zagađivati vazduh i vodu, i dalje će se ložiti drvo, sjeći šume... Zbog toga je zaštita životne sredine nešto na čemu trebaju svi, baš svi, raditi.
Postoje mnoge stvari koje možemo učiniti da zaštitimo prirodu. Najbolje je početi od malih stvari. Osim što treba da bacamo smeće na pravilno mjesto, valjalo bi pokušati da ono uopšte ne postane otpad. Ako je papir, može se reciklirati; ako je kesa može se ponovo iskoristiti; a ako je nešto što zaista ne može ponovo da se upotrijebi, bacimo ga, ali se trudimo da što manje kupujemo takve materijale. Navedeno predstavlja neke načine. Takođe možemo da podstičemo jedni druge da štitimo prirodu. To možemo postići kroz različite emisije, prezentacije, udruživanja za zaštitu životne sredine itd. Zaista postoje mnoga rješenja, ali je važno da ih se sami sjećamo i da su nam stalno na umu.
Svijete, možemo mi to! Priroda je naš dom. Hajdemo da učinimo najviše što možemo, za ljepotu sadašnjeg i budućeg života!
Alisa Bogdanović VII/4
OŠ „Olga Golović“, Nikšić
Image by freepik.com