Veljbana Naza je medijatorka u socijalnoj inkluziji Roma i Egipćana u obrazovanju. Jedna je od prvih Romkinja u Crnoj Gori koja je završila srednju školu, samohrana majka, tetka, ujna, baka. Uz sve uloge koje ima, Veljbana bi voljela da se bavi i humanitarnim radom i da, kako kaže, ostvari svoj „interes”: osmijeh na licima mladih Roma.
Veljbana je zaposlena u Osnovnoj školi „Mileva Lajović-Lalatović“ u Nikšiću kao medijatorka, ali volontira i u ustanovama predškolskog obrazovanja. Želju da bude u stalnom kontaktu s djecom objašnjava time što je odrasla kao jedinica. „To je svijet koji mi je nedostajao − druženje s mnogo djece“, kaže Veljbana.
Poručuje da je izuzetno važno da djeca idu u vrtić: „Treba da rastu s vršnjacima, da se druže, igraju, da shvate da taj život koji izgleda kao bajka može biti njihov život“.
Veljbanin radni dan počinje oko devet sati. Provjerava broj učenika koji su prisutni na nastavi i, u slučaju izostanaka ili drugih problema, razgovara s nastavnicima, psihologom, pedagogom, direktoricom... „Ja sam kao poštar: od roditelja do škole, od škole do roditelja“, kaže Veljbana.
Aktivna je i na terenu. Nerijetko je do romskih porodica nosila bilješke iz škole, domaće zadatke, razgovarala s roditeljima.
Da bi u tome bila uspješna, Veljbana je završila niz obuka i radionica. Kako u šali kaže, i sama je postala pedagog. Učestvovala je, između ostalih, i na radionici za razvoj socio-emocionalnih vještina, koja je dio programa koji se sprovodi uz podršku UNICEF-a i u saradnji sa Zavodom za školstvo.
Završila je četvrti stepen trgovačke škole. „U mojoj generaciji to je rijetkost. Jedna sam od prvih Romkinja koja je završila srednje obrazovanje. Bez izostanaka, bez ponavljanja razreda...“, priča Veljbana.
Namjeravala je da upiše pedagoški fakultet. Uz uzdah kaže da se to nije ostvarilo, ali da nije sasvim odustala.
Osim o djeci iz škole, Veljbana brine i o svojoj porodici. Iako su joj sinovi odrasli, majčinske brige ne nestaju. „Teško mi je, ali se snalazim. Čim dođem s posla, zasučem rukave. Nađem vremena i da izađem. Žena ne smije da dopusti da zapostavi sebe. Ako ide naprijed s pozitivnim mislima, žena sama sebi daje snagu“, poručuje ona.
Veljbana smatra da položaj Roma u Crnoj Gori vremenom postaje bolji, ali da se još mnogo toga mora uraditi. „Omladina se osvješćuje, želi naprijed, ali uvijek nešto fali. Najbitnija je finansijska podrška. Djeca nemaju odjeću, obuću...“, ističe Veljbana.
Posebnu poruku ima za mlade žene.
„Djevojke moraju da imaju nezavisnost. Mlade Romkinje treba jasno da zacrtaju svoj cilj, da same sebi kreiraju život, da vide svoju budućnost u pozitivnom svjetlu, da imaju slobodu o kojoj će moći da pričaju svojoj djeci“, kaže ona.
Smatra da je kod Roma patrijarhat jače izražen nego kod drugih naroda: „Ako djevojka ode do grada, po povratku će je sačekati pitanja: gdje si bila, šta si radila, šta ste pričali... Sve mora da se zna.“
Iz želje za oslobođenjem, te iz finansijskih nevolja, ocjenjuje Veljbana, rađaju se sistemski problemi: „Mladi znaju da od roditelja ne mogu dobiti novac, pa odlučuju da sami sebe finansiraju. Onda izostaju iz škole, ožene se ili udaju, gube volju za druženjem, zapadaju u probleme ili završe na ulici.“
Ona je imala sreću što je rasla u zdravoj porodici. „I moji roditelji bili su patrijarhalni, ali ne nasilni. Moja majka nije zahtijevala da radim kućne poslove, nego me upućivala na knjigu. Roditelji su vjetar u leđa djeci, i cijelom svijetu“, ističe Veljbana.
Svojoj djeci, kaže, ne voli „na silu“ da ugrađuje stavove: „Volim da sami shvate.“
Pomoglo joj je i to što je živjela u mješovitoj sredini. „Nijesam bila upućena samo na Rome i Egipćane. Imala sam sve nacije oko sebe“, ističe Veljbana.
Njena želja je da se bavi dobrotvornim radom.
„Voljela bih da postanem veza između donatora, humanitarnih organizacija i djece u stanju potrebe. Da obezbijedim djeci odjeću, obuću, školski pribor, da ih povedem na izlet, u bioskop, pozorište. Da nijesu uvijek u naselju. Bila bih kao vodič. Da djeca vide da neko misli na njih, da mogu da im udijelim znak pažnje. Nije sve u brašnu i makaronama“, kaže Veljbana i zaključuje da bi joj jedini interes u tom poslu bio osmijeh na dječjim licima.
Bilo bi teže da nije Veljbane
Učenici Osnovne škole „Mileva Lajović-Lalatović“ u Nikšiću, koji svakodnevno provode vrijeme s Veljbanom, identično opisuju ovu podršku − bilo bi teže da Veljbana nije tu.
Petnaestogodišnji Medin Delija, učenik 9. razreda, naglašava dobar odnos medijatorke s roditeljima i njenu stalnu dostupnost za djecu.
„Kad odsustvujem, Veljbana me pozove da pita gdje sam, kako sam, zašto ne dolazim. Sve joj ispričam. Odsustvujem samo kad sam bolestan, a inače idem redovno u školu. Moji roditelji je vole jer mi pomaže“, kaže Medin.
Njegovoj vršnjakinji Mirsadi Sejdi Veljbana je mnogo pomogla tokom onlajn režima nastave. „Veljbana nas obavještava kad imamo radionicu, treba da idemo na priredbu... Njeno zaduženje je da pazi na nas, da nas čuva“, kaže Mirsada.
Trinaestogodišnji Adis Špatolaj zahvalan je Veljbani na pomoći oko domaćih zadataka.
„Dolazi i na kafu, popriča s roditeljima. Njena podrška je ogromna“, ističe učenik osmog razreda.
Četrnaestogodišnja Leontina Špatolaj, učenica 9. razreda, uz osmijeh naglašava da Veljbana nije stroga i da joj se učenici mogu obratiti bilo kojim povodom.
„Mnogo me motiviše da završim srednju školu“, dodaje Leontina.
UNICEF poziva da se uključi što veći broj medijatora u škole, kako bi i oni, poput Veljbane, djeci pružali podršku.
Izvor UNICEF
Foto Duško Miljanić UNICEF