U Domu za kulturu „Husein Bašić“ u Plavu promovisan je roman „Linija života“ autora Rasima Gutića. Promoteri su bili: Senada Đešević (recenzent), profesorica maternjeg jezika, Asmina Omeragić, profesorica sociologije, Selvija Ferizović, književnica iz Novog Pazara i Ismet Mujević (recenzent), profesor maternjeg jezika iz Rožaja.
Roman „Linija života“ ima razvijenu romanesknu strukturu i jasnu kompoziciju, zasnovanu na opisu ljubavi dvoje mladih, koji potiču iz različitih društvenih sredina, mentaliteta i običaja. Pričanje ima hronološki tok, koji je često obogaćen retrospektivnim pritokama, koje jasnije prikazuju prošlost samog naratora. Naročito kada prikazuje lik majke, koja indirektno zauzima centralno mjesto u samom romanu.
Na planu sadržine romana, evidentno je da se razlikuju dva sloja: jedan književno-umjetnički ‒ narativni, koji kazuje nesrećnu sudbinu dvoje mladih ljudi, prikazujući njihovo upoznavanje, neizmjernu ljubav, razmišljanje o zajedničkom životu, bez ikakvih stega i predrasuda, i drugi, refleksivni sloj, koji sadrži veliki broj problema, naročito glavnog aktera priče, prouzrokovanih dešavanjima koja su izazvali oni koji su radili na razbijanju naroda i narodnosti, na teritoriji bivše nam zemlje. Time roman ima osobine psihološkog ili romana karaktera, ljubavnog, te istorijskog romana. Sadrži dosta likova, od kojih dva lika zauzimaju centralno mjesto: Riad i Suzy, oko kojih se radnja odvija. Pisac opisuje više događaja, nenametljivo izdvajajući rat na prostorima bivše Jugoslavije, koji ruši ideale, ne samo dvoje mladih, već i mnogih koji su imali „kratku liniju života.“
Gutić se ne libi da prikaže inserte i „trofeje“ ratnih dešavanja, kroz prizmu ljubavi koja mu se desila. Piše nam prirodno, neusiljeno, hrabro, iskreno, neodoljivo, mudro i promišljeno, prikazujući ogromnu sliku događaja i ljudskih sudbina, kroz tragično vrijeme osamdesetih godina dvadesetog vijeka, usklađujući zvuk i boje, u svim situacijama, pateći za duhom vremena koji je ostao negdje u sjenci njegovih sjećanja. Ne želeći da mladost bude sama, kroz pripovijedanje napaja boli nesrećnim ljubavima, otvarajući nam mnoga pitanja i dilemu, kako ih riješiti.
Za Riada i Suzy, u njihovim srcima, ljubav je rođena spontano i nesmotreno, u očima je oslikana, u njima je bezuslovno živjela, i sa njima će nestati, kao istinski doživljaj. Njome se nije trgovalo i kupovalo osjećanje. Ona za njih nema cijenu, jer oni uživaju u svojoj nenametnutoj, iskrenoj i strasnoj ljubavi, koja je za njih bila smisao života, sve dok ih ratni vihor nije prekrio snagom svoje pohlepe. On pravu ljubav stalno osjeća, zaboravljajući stare, dječačke. No, prava ljubav je bol i patnja. Umiješao se rat, kao glavni pokretač svih nevolja i iskušenja. Tada prestaju svi zakoni ljubavi i snova. Postoji samo jedan, jedini, zakon rata, koji će u smrt, pored njegove drage, odnijeti i mnogo drugih nevinih života, na prostorima gdje se ratni vihor širio. Smrt je bila jača od svih napora i pokušaja da je sačuvaju, pokazujući nam da, bez obzira na tako snažne i čedne emocije, uistinu svi gubimo. Stoga će njihova ljubav ostati kao nedužno i neuprljano oličenje duha toga vremena.
Dakle, „Linija života“ je obilježila neostvarenu, studentsku ljubav, između Riada, sa sjevera Crne Gore, i Suzy, djevojke iz istočne Srbije, krajem osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Autor u knjizi nije imao namjeru da nekoga optužuje, proziva ili ohrabruje, već da kroz ljubavnu avanturu prikaže mnoge neljudske radnje i strahote, koje su se dešavale u ratom zahvaćenoj Jugoslaviji, i upozorenje da do rata nije smjelo doći u do tada jednoj od najpoštovanijih zemalja u svijetu, te da je bilo imalo savjesnijih i trezvenijih ljudi, suprostavljajući se podupiračima rata, te bezuslovno radeći na utemeljenju mira, bivša Jugoslavija bi i dalje bila ugledna i cijenjena kao ranije, a mnoge ljubavi bi imale srećan kraj.
Senada Đešević