Tužbalice (običajne pjesme) kod plavskih muslimana su pjesme u kojima iz svake riječi koju tužbarica (žena koja tuži), izgovara, iz svakog stiha navire ogromna lava emocija, koje su praćene suzom, uzdahom nesnosnog bola, patnje, od kojih kamen puca, srce cijepa na komade, ptica u gori okameni...
Žalba (hajtar) nije samo propraćena samim sahranjivanjem mrtvaca i tužbalicom, već se na jednom mjestu sabiraju sve moralne vrijednosti i živih i mrtvih, ne samo u toj porodici, nego i šire. Ranije su se na svakoj žalbi tužbalice mogle čuti. Neke tužbarice su tužele radi reda (kako bi običaje zadovoljile), dok su neke bile profesionalci u tuženju.
Neprevaziđena profesionalna tužbarica u dvadesetom vijeku bila je moja rahmetli nana Šefka Luković Markišić. Žena, koja je svojim pravom i snagom znala da iznese tragične događaje i uopšte smrt kroz tužbalicu, te je zbor toga imala posebno mjesto u društvu i porodici. Svaku tužbalica je bila neponovljiva. Posebno bih istakla njeno tuženje mladog, nesrećno nastradalog Baka Markovića iz sela Prnjavor, koji je pogunuo na putu ka selu Jara (u zimskom periodu kamionom se survao u rijeku), iznad Plava. Nastao bi muk, a od jačine i snage njenog glasa je „kamen na četvoro pucao “ i „'tica u goru proplakala“, u gradacijskoj erupcije emocija. Do njene smrti, niko joj ravan nije bio. Svako je želio da čuje njen nesvakidašnji „otegnuti“ glas, koji je kroz bolnu melodiju, dopirao do srca, parajući ga, iz kojeg bi rasla suza, koja bi „potapala svijet“. Na herojski način bi uzdizala rahmetliju (umrlog), kao i članove porodice, koja je „smrću pogođena-ubijena.“ Postojali su nekad i snimci sa žalbi na kojima je ona tužela, no nažalost, nijesu sačuvani.
Za takav profesionalni način tuženja, nikakva novčana sredstva nju nijesu mogla podmiriti. Ona je to stoički, svjesno radila, čuvajući tradicionalne običaje koji su to nalagali, iz poštovanja prema umrlom, kao i prema njegovoj/njenoj porodici. U znak velike zahvalnosti za jedinstven način tuženja, pleme Markovića je ispjevalo pjesmu o Šefki, kao i nesrećno nastradalom Baku. Nažalost, pjesma o mojoj nani nije sačuvana, dok je o rahmetliji Baku, sačuvana.
Danas se ljudi više okreću vjeri, te iz tih razloga članovi porodice umrlog zabranjuju da se tuži rahmetlija, jer se to kosi sa dogmama islamske vjere (grijeh je prema mrtvom). Nastoji se, da se dovi (uči molitva za rahmetliju, dok je mejt (mrtvac) u kući. Nakon iznošenja mejta iz kuće sa tuženjem se prekida, a često se nastavlja sa dovom, kako bi olakšali mejtu na drugom svijetu. Istakla bih da tužbalice još uvijek možemo čuti, uglavnom na selima. Ali ne po šablonu kojem je to iznosila moja nana. Tuži svako svakoga, žena muža, majka dijete, tašta zeta, komšinica komšinicu... Žalbe obično počinju spominjanjem živih iz rodbine umrlog. Tim putem se šalje poruka o zdravstvenom, porodičnom, materijalnom, socijalnom...statusu svih članova u porodici. Zatim se spominje preminuli član u porodici, da bi se na kraju pozivali sahranjeni, kako bi dočakali rahmetliju (majka, sina...ili u zavisnosti ko je prije umro), da mu/joj olakša dolazak na ahiret (budući svijet); previju rane (ako je poginuo/la), ublaže bolove (ako je bolovao/la), naročito od teške bolesti, pokrije majka sina, pomiluje nana unuče, zamijeni tetka majku sestriću,... ). Nakon toga se postavljaju pitanja tipa: „Ko će ti đecu školovati?“, „Ko će ti kuću napraviti maloljetnoj đeci?“ ,“ Ko će ti starog oca /majku paziti?“, „Ko će ti rane previjati đetetu?“, sve u zavisnosti koga i u kakvim uslovima je ostavio rahmetlija članove u porodici da žive. Prilikom tuženja stalno se njegovo/njeno ime ponavlja, „...brate Hamza, kako te pogodi stijela proljećna?!“, „ Sestro Nailja, rano ti je u crnu zemlju!“, „ Kome ćeš sitnu đecu?!“, „Sine Omere, kako jutros ukahnu majku?!“, „Mladi đevere, mjesto ti je među đevojkama, tamo je ljedno.“ Vrhunac tuženja je kada tužbarica „kune“ člana/članove koji je/su u rodbinskoj vezi sa rahmetlijom: „Pukla majko, što dođe za Ružda!“, pa do dodavanja epiteta rahmetliji ističući njegovu snagu i reputaciju u mjestu u kojem je živio, a u kojem ima velike mudrosti i simbolike, „...dajo, ogičino“ (ogič je predvodnik svih ovnova, vođa, najjači). Dok tužbarica tuži sve žene plaču, uzdišu, ponavljajući neke riječi za njom, a ima i onih koje dove. Tužbarica po nekom nepisanom pravilu trebalo bi da prekine tuženje za vrijeme „učenja“ − dove.
Kad stari sa ovog dunjaluka (ovog svijeta) ode, često se zamjera onom ko ga tuži. Međutim, ako se rahmetlija ne otuži, mnogi tradicionalisti, ljudi koji nijesu vjernici, zamjeraju i komentarišu već na samoj žalbi, da nije dobro ispraćen na ahiret, te da je zaslužio svojim ponašanjem i djelanjem da se ožali, da roditelj, ne može nikada biti star, ma koliko godina imao, te da roditelj „nema godine“. Kad jedna tužbarica završi, nastavlja druga, koju može prekidati bilo koja, sve u zavisnosti od „težine“ žalbe. To nadovezivanje gubi na kvalitetu i snazi tužbalice.
Kao primjer navodim nekoliko tužbalica koje su u originalu zabilježene na žalbama, a koje čuvaju sve jezičke osobine plavsko-gusinjskog govora.
Tuženje mlade sestre Hajke
O sestro
Odmori se od bolovae
Sestro
Da mi odeš tamo
Sestro
Da mi poseljamiš Baka
Sestro
Da mi poseljamiš bratanića Orkana
Sestro
Da vidiš je lji mi se oženio
Da vidiš kako je
Sestro
Kažiiii ovamo kako je
Sestro
Eeee moja
Sestro
Puko ti ne mogu bogome više
Sestro
Alji moram
Ti si zaslužila
Sestro moja mila
Oooo moja
Sestro
Kako ću pogljedati ki kući tvojoj
Kako ću pogljedati
Aaaaj
Sestro
Kaed smo trides godinae raslje ka' sestre
Koje zla nijesu imalje
Sestro
Sestro moja
Poseljami mi Baka i Orkana
O sestro moja
Ostavi me
Aj sestro
Ljelje mene
Ljiše mi đece
Alji sestro
Ja nijesaem smjela da redim (tužim) tebe
Moja sestro mila
Alji šta da radim
Dosadiću ti
Nikaet nijesaem tužela
Nedaj bože
Alji ti si moja
Sestro
Ti si zaslužila
Plaču đeca oko kuće
Plaču đeca u Ameriku
Plače Izeta pored tebe
Alji ne može više
A i Igbala
Puče više
Srce joj se smrže
A i ja plačem
Ljiše mi đece
Moja sestro
Hajka
Dosadiću ti
Poseljami mi i oca i majku
Ne mogu pominjati sreću moju (umrloga muža)
Helj ne znam više šta hoću
Aji moram
Sestro moja
Umornice paćnice
Od Nikšića do Njemačke
Da okućiš i školuješ
Taman okući đecu iškolova
Ti ne dočeka kuću da zakaljaš svoju
Ka' sestro moju
Eeeee moja Hajka
Đe si mi
Odmori mi se od bolovae
Oooo sestro
Hajka
Ti mi počinu
Ode Hajka
Aaaaj ljelje mene
Tuženje mlade sestre
Težaek je rastanaek s tobom
Sestro mlada
Sedmoro sitne đece
Sestro mlada
Kome ji naruči da ti ji pazi
Sestro mlada
Ote đevojke da ti se prosu
Isprosilje su se
A nema majke
Da ji sreća svatove
Sesto moja mlada
Đeca su ti sitna
Sestro
Plačući ostala
Plaču ti i braća
Sestro
Sve si pokupila
Sve iz Amerike
Pa su ti došlji
Sestro
Ta grdna boljest
Sestro
Ponese ti život mlad
Sestro
Koljko si mlada
Da se ni udala nijesi
A ne da te koplju
Sestro moja mlada
Da ženiš đecu
Pa da ji srećaš mlade
Sestro mlada
Kome naruči đecu da ti pazi
Sestro mlada
Mi ti ji nećemo zaboraviti
Sestro mlada
Njima majku niko zamijenit ne može
Sestro mlada
Umorna od bolovae
Sestro
Kaed bi vakaet od rastanka
Sestro mlada
Okrenu se oko sebe
Ostavila si sitnu đecu
Da ti tugu daju po tuđoj zemlji
A tuđa zemlja je tuga
Sestro moja mlada
Kaed ovo redim (tužim)
Sestro
Srce mi se steže i ubrzan rad mi je srca
Ne mogu te zaboravit
Dok saem živa
Sestro
A ni đecu ti neću zaboraviti
Sestro mlada
No ti ništa ne čuješ
To je sve ljedno
Majka je samo jedna
A numijem
Bi ti dosta rekla
Sestro mlada
Uhuuu ne mogu više
Tuga je za tobom vječna/veljka
Dok dođem ki tebe
Nikaet te nećemo zaboravit
Ni tvoje muke
Nikaet ti nećemo zaboravit
Tvoj osmijeh ljijepi
Sestro moja mlada
Đeca ti plaču po svijetu
Pa ti pišu stihove
Pa ti pravu rođendaen mrtvoj
A sve je to ljedno
Sve ti suzama zaljijevaju
Drugi ti sreću svatove-dajdži
Sestro
Drugi ti pravu kaene đeci
Sestro
A tuuužne su njihne svadbe i kaene
Bez majke
Sestro moja mlada
Nikaet te neću zaboravit
Dok ne dođem ki tebe
Helj je veljiki bol
Za mladu sestru
Tužbalica za rodnim krajem
(prevedena sa albanskog jezika)
Dvije-tri riječi bi' da vi rečem
Eeeeh
Ja bi' da vi rečem
Da vi rečem te dvije-tri riječi
Eeeeh
Kako se rasturismo
Ne mogu poreći
Rasturismo se i raziđosmo
Ostale su kuće zaključane
Ostadosmo jedino starci i starice
Posve duše izgoreše
Eeeeh
Što moram da vi rečem
Ne raduju se više ni otaec ni majka
Dovode snaehe po mjesecu
Ispraćaju ih na sve strane (države)
Istim putom u tuđinu odoše
Odoše mlade odoše odive
Pod svijetlim mjesecom nestadoše
I ne viđamo ni đevojke ni mlade
Kako svoju rodbinu krase
Eeeeh
Što moram da vI rečem
Niđe pjesma da se zapjeva
Samo tužba da se tuži
Eeeeh
Što moram da vi rečem
Vusanje pusto ostade
Raziđoše se svi
Odoše zaplakaše planine i doljine
Jer mlade duše ne ostaše
Tuženje mlade Bore
(prevedena sa albanskog jezika)
Oplakujem mladu Boru
S žalošću mladoljiku
Oplakujem majku i oplakujem đecu
Tek udata dobra žena bila si ti
Tek počela dobra si bila majka
U dobroti za svekrvu najbolja
U slatkosti za porodicu najslađa
Ljijepa mlada
Znalji smo te za najbolju
Daenaes krećeš za crnu zemljicu
Kako to za rodbinu da ne mariš
Kako to da đecu zaboraviš
Zar ne vidiš da te svi oplakuju
Suze tvoje đece ljiti ne prestaju
Lježući u koljijevku dijete ti plače
Đevojka daenonoćno majku traži
Samo ljijepe riječi za tvoju dušu ispaše
Što baš tebe majka da tuži
Tvoje stvari smo sačuvalji
Alj' prašina već je počela vid da ji kvari
Već je počela moda da ji prolazi
A mlada naša bez riječi odlazi
Đevojka ti osta sama
Rej će ljuđi siroče bez majke ostala
Tek je godinu daenae imala
A svoju majku nije ni upoznala
Senada Đešević,
profesorica crnogorskog-srpskog, bosanskog i hrvatskog jezika i književnosti, SMŠ „Bećo Bašić“, Plav
