Put moja školovanja nije bio nimalo lak. Zbog moje bolesti, cerebralne paralize, imala sam mnogo problema i suočavala se s mnogo stereotipa i predrasuda, jer su me zbog mog pomagla, to jest invalidskih kolica, drugačije gledali. U suštini, ljudi gledaju moje pomagalo, a ne mene kao osobu, ali moja svjetlost u tami se iznenada pojavila.
Septembra 2016. godine došla je ona ‒ profesorica crnogorskog jezika Latinka Kljaić, koja sa puno požrtvovanja radi svoj posao, za nju su svi isti, ona razlike ne gleda, niti godine. Ja sam tada imala 18 godina, ali ona se prema meni ponašala kao da mi je drugrica, ili nešto bliže, uvijek je tu za savjet, zahvaljujući njoj objavila sam knjigu „Oda mojoj radosti“. Počela sam da pišem poeziju o ljubavi, životu, svemu što mi je na duši. Mnogo joj dugujem. Hvala joj za svaki savjet, povjerenje i ljubav. Za sve ono što sam gradila godinama i o čemu sam sanjala. Nijesam postala ista kao ostali, ali sam postala srećnija. Ponekad poželim da je i dalje tu na času, da joj čujem glas, ili smijeh. Shvatam da lijepi momenti imaju kraj, ali meni ništa drugo ne ostaje sem sjećanje na njih.
Njena duboka posebnost i profesionalnost donijeli su samo pozitivne rezlutate, mnogi bi trebalo da se ugledaju na nju. Ona kaže „djeco, budite čovjek“, uvijek nas je tako savjetovala, a posebnu pažnju je obratila na mene, zalagala se za moj napredak.
Danas mi to puno znači, bez obzira na probleme na koje svakodnevno nailazim. Sada, zahvaljući njoj, kroz sve to lakše prolazim. Hvala joj što mi je omogućila da postanem nešto u životu.
Zavoljela sam predmet koji ona predaje zbog posebnog pristupa predavanju. Prisjećajući se njenih časova, i dan danas osjetim posebnu draž prema životu i volju da nastavim dalje koliko god bilo teško.
Evo opisa njenih časova, mada je to teško opisati: kada bi god ušla u učionicu zračila bi osmijehom, pa tako bi kroz šalu objašnjavala predviđeno gradivo. Mogla sam da je pitam sve što me je interesovalo, pa smo čak pričale i na teme nevezane za gradivo. To bi uvijek ostalo između nas, doživotno ću joj biti zahvalna jer me nikad nije povrijedila, niti je bio neki negativan komentar od strane nje, uvijek mi se obraćala sa poštovanjem i sa toliko ljubavi prema meni. Zbog nje mi je to bio najbolji preiod školovanja. Zamislite da na papiru imate pravo na školovanje, a u glavama drugih nemate.
Nikada nijeste jednaki sa drugima.
Ali, uz divne ljude poput pomenute profesorice sve je lakše, kada vam neko da vjetar u leđa kao da vam pola muke makne. Jer, kako kaže Selimović: „Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega, kao ljubav“.
PJESMA NASTAVNICI
Ova pjesma posvećna je njoj,
ženi toj posebnoj,
koja sve oko sebe rado prima
u njenom srcu za sve mjesta ima.
Njeno znanje veliko je odlikovanje.
Ova pjesma posvećena je njoj,
ženi toj posebnoj.
Dodir njenje nježne ruke
lijek je za sve muke.
Da voli ima dara,
ona tugu u radost pretvara.
Da voli ima dara.
Kod nikog hendkep ne vidi,
Koliko je dobra iz očiju joj se vidi.
Ljubav ne zna da krije,
ona svakog zna da razumije.
Kad čujem taj posebni glas
u njegovoj čari vidim spas.
Da priznam, to se ne stidim,
uvijek jedva čekam da je vidim.
Njeno dobro veselom me pravi,
to je nešto što ne može da se zaboravi.
Zato ovu pjesmu pišem njoj,
ženi toj posebnoj.
A ona je zaslužila mnogo više,
od toga da joj se pjesma piše.
Ona je više od profesorice,
u mom životu nosi titulu prijateljice.
Nada Matović