Smjestiti pripadnike romske i egipćanske zajednice na jedno mjesto i praktično ih izolovati povlači različite posljedice, posebno ako se uzmu u obzir istraživanja koja govore da prema ovom dijelu populacije postoji visok stepen etničke distance.
Iz NVO sektora već duže vrijeme upozoravaju na problem „getoizacije“ koji u takvim situacijama nastaje, a on je, smatraju, najvidiljiviji u naselju na Koniku u Podgorici, gdje uglavnom žive Romi i Egipćani.
Psihološkinja Milica Krivokapić obašnjava da getoizacija predstavlja vrstu segregacije, što je, kako kaže, pojava suprotna integraciji i inkluziji.
„Odvajanjem bilo koje grupacije može se postići osjećaj dodatne odvojenosti i različitosti od društva u cjelini. Zbog toga se ne može postići integracija RE populacije sa većinskom, već se značajno produbljuje jaz koji uočavamo dugi niz godina”, ocijenila je Krivokapić.
Romi i Egipćani su kao raseljena lica na Konik došli devedesetih godina. Živjeli su najprije u barakama, pa u kontejnerima.
Sada žive u stanovima koji su izgrađeni u okviru Regionalnog stambenog projekta (RSP) koji je dio procesa Sarajevske deklaracije, započetog 2005. godine. Riječ je o višegodišnjem programu, čiji je nosilac do formiranja Ministarstva finansija i socijalnog staranja bilo bivše Ministarstvo rada i socijalnog staranja.
Iz Ministarstva nijesu odgovarali na pitanja „Pobjede” o tome na koji način je donešena odluka o odabiru lokacije za izgradnju i zbog čega nijesu uvažili savjete NVO sektora koji je upozoravao da Konik nije najbolje rješenje.
RSP ima za cilj nalaženje trajnih rješenja za izbjeglice i raseljena lica iz sukoba u periodu 1991-1995. godine na teritoriji bivše Jugoslavije.
Sprovođenje RSP je planirano u trinaest crnogorskih opština: Berane, Andrijevica, Podgorica, Ulcinj, Nikšić, Budva, Rožaje, Plav, Herceg Novi, Bar, Danilovgrad, Tivat i Pljevlja.
Izvršni direktor NVO „Mladi Romi“ Samir Jaha kazao je da je u okviru ovog projekta privremeno riješeno stambeno pitanje za 1.200 ljudi u Podgorici.
Govoreći o njemu, Jaha je posebno naglasio da su ti stanovi dobijeni na korišćenje, jer je u javnosti, smatra on, formirana potpuno drugačija slika.
„Oni te stanove nijesu dobili na poklon, nijesu u njihovom vlasništvu. To su socijalni stanovi i zakon o socijalnom stanovanju jasno propisuje da ih ne mogu otkupiti. Plaćaju ugovor o zakupu i to je u prosijeku od 7 do 20 eura mjesečno”, kazao je Jaha.
On smatra da pogrešna percepcija o tome povećava netrpeljivost i čini da se članovi većinske zajednice zbog toga osjećaju diskriminisano, jer se, kaže, dosta njih nalazi u sličnim situacijama u kojima nema riješeno stambeno pitanje.
Pozitivni aspekti projekta su jasni, međutim, NVO sektor je ukazivao i na negativne implikacije koje se odnose na sami izbor lokacije i činjenicu da se nastanjivanjem isključivo romske i egipćanske zajednice u jednom kvartu podstiče izolovanost ovog dijela populacije i formira geto naselje.
„Mi kao organizacija nijesmo učestvovali u donošenju odluke gdje će se graditi stanovi. Koristili smo svaku priliku da ukažemo da to nije odgovarajuće rješenje. Smjestiti sve ljudi iz jedne zajednice na jedno mjesto donosi različite posljedice”, objašnjava Jaha.
Tadašnja argumentacija Ministarstva, dodaje on, bila je da pripadnici same zajednice traže da budu na istom mjestu.
„Donekle razumijem takav pristup, ali sa druge strane mislim da im je trebalo jasno ukazati koje su prednosti i nedostaci. Možda u tom trenutku nijesu o tome razmišljali na taj način”, rekao je Jaha.
Krivokapićeva smatra da izdvajanje RE populacije doprinosi učvršćivanju brojnih predrasuda i stereotipa.
“Segregacijom se naglašavaju različitosti pojedinih grupa u odnosu na druge. One mogu biti proizvod samo pogrešnih uvjerenja, a ne i činjenica”, kazala je ona.
Takva situacija, dodaje ona, može uticati i na percepciju koju RE zajednica ima o sebi.
„Za očekivati je da će Romi i Egipćani steći negativnu sliku o sebi ukoliko izdvajanje dožive kao suštinsko neprihvatanje od strane većinske populacije. Takav način uređenja društva može se protumačiti kao poruka: ‘Nijeste dovoljno vrijedni da biste bili integrisani u naše društvo’”, istakla je Krivokapićeva.
Jaha objašnjava da je upravo to što su Romi i Egipćani vidjeli na koji način ih posmatra stanovništvo iz većinske zajednice, dovelo do toga da oni, iako su nekada tražili da budu na istom mjestu, sada žele da žive i u drugim djelovima grada i budu integrisani u društvo.
„Sada kada su već dvije ili tri godine prošle, devedeset posto njih, a posebno mladi ljudi, će vam reći da na Koniku ne vidi svoju budućnost”, istakao je Jaha.
Najveći problem koji nastaje kao rezultat takvog stanja, objašnjava Jaha, je onaj u obrazovanju.
„U jednom vrtiću imamo stotinu romske djece i samo oni idu tu. On ima 300 kvadrata, a na kilometar vazdušne linije na Starom aerodromu imamo vrtić koji ima 300 djece i tri hiljade kvadrata. Zašto romska i egipćanska djeca ne mogu da se priključe tom vrtiću? Zašto se nije razmišljalo o tome? Ovdje govorimo o sistemskoj diskriminaciji”, kategoričan je Jaha.
Takvo stanje on smatra neprihvatljivim, jer je, ističe, predškolsko vaspitanje i period prije nego dijete krene u školu od posebnog značaja.
„Dijete se u vrtiću socijalizuje, uči jezik. Ako samo romska i egipćanska djeca idu u jedan vrtić kako oni mogu da budu pripremljeni za školu? Susrijeću se sa više različitih izazova”, rekao je Jaha.
Malo bolje stanje, dodaje on, je u osnovnim školama, gdje osim romske i egipćanske ima i djece iz većinske zajednice.
Pa ipak, većina njih pohađa Osnovnu školu „Božidar Vuković Podgoričanin“, koju su, kaže Jaha, prozvali „romskom školom“.
„Preko Morače nemate nijedno romsko dijete u školama. Mi se zalažemo za to da djeca budu raspoređena u različite škole, ali istovremeno postoji takva percepcija većinske zajednice prema kojoj oni ne žele da šalju djecu u one škole gdje ima više romske djece”, kazao je on.
Dok se ta situacija ne promijeni, smatra Jaha, ne možemo govoriti ni o kakvom napretku.
„Većinsko stanovništvo mora da se navikne da je romska zajednica tu, da je prisutna, da smo ljudi normalni kao i svi drugi. Dok ne bude tako imaćemo stereotipe i diskriminaciju. Sada se smatra da su Konik ili Vrela Ribnička jedino mjesto za Rome, da nam ona pripadaju. Da imamo školu i vrtić koji nam pripada. Da živimo od socijale, skupljamo sekundarne sirovine i radimo u komunalnim preduzećima”, objasnio je Jaha.
Krivokapić ističe da takva pogrešna uvjerenja o RE zajednici ne mogu nastati zbog fizičke separacije ako nijesu formirana tokom procesa vaspitanja.
„Činjenica je da postoje međukulturalne i razlike u tradicijama i običajima, ali u suštinskom, ljudskom smislu njih nema”, naglasila je Krivokapić.
Sa problemima koje je opisao Jaha suočile su se dvije djevojke Enisa Ademaj i Šadija Ibrahimi. One žive u naselju na Koniku i prošle godine su završile srednju školu.
Najteže im je bilo, pričaju one, da nauče jezik, jer su crnogorski jezik prvi put čule kada su pošle u prvi razred osnovne škole.
„U petom razredu sam naučila jezik. Do tada sam se družila samo sa Romima i onda kada sam se upisala u školu tada sam počela da se družim sa ostalima i trebalo mi je dosta vremena da naučim”, kazala je Šadija Ibrahimi.
Ona objašnjava da je takva situacija sa većinom djece koja u prvom razredu ne znaju da odgovore ni na pitanje kako se zovu.
„Djeca bi i kroz igru naučila jezik, ali tamo nemaju da se igraju sa kim no sa Romima i Egipćanima. Djece iz većinske zajednice nema i to je veliki problem”, rekla je Ibrahimi.
Enisa Ademaj dodaje da bi upravo zbog toga voljela kada bi pripadnici RE zajednice bili „izmiješani“ sa većinskom populacijom, kao i da je posebno problematičan vrtić u kojem se govori isključivo na romskom jeziku.
„Mislim da bi se više slagali međusobno. Ne bi bilo: ti si Rom, ti si Crnogorac. Ja sam to doživjela u školi. Kada se pomene Konik odmah je asocijacija – Romi su tamo. Misle da svi živimo pod šatorima. Bolje je i zbog djece, moramo misliti na njih, na njihovu budućnost. Ovo je 21. vijek, a naša djeca ne znaju jezik. Idu u vrtić koji pohađaju samo oni i normalno da ne mogu da nauče”, objasnila je Ademaj.
Ono što im dodatno smeta, priča Ademaj, su brojni stereotipi koji nastaju zbog činjenice da su Romi odvojeni u jednom naselju.
„Ako je neko bezobrazan i Rom, odmah su tu predrasude, a nijesmo svi isti. Zato je problem da smo svi na jednom mjestu, ako je jedan bezobrazan onda smo svi. Kada bi živjeli pomiješano možda bi većinska zajednica shvatila da nijesmo drugačiji od njih”, kategorična je ona.
Zbog svega toga, navodi, i ona se osjeća prijatnije u društvu „svojih“.
„Ja se družim sa drugima ali se osjećam sigurnija uz svoje. Ne znam zašto je to tako, tako smo naučeni. Ne mogu da se opustim koliko mogu u društvu Šadije. Imam drugaricu Crnogorku, ali ne mogu da se opustim sa njom kao sa nekim ko je sa moje strane. Zbog takvih stvari nešto treba da se mijenja”, kazala je Ademaj.
Ne traže Romi i Egipćani da budu u centru grada, zaključuju naše sagovornice, već žele da se shvati da ima i naselja mimo Konika u kojima bi mogli živjeti zajedno sa ljudima iz drugih zajednica.
I Nikšiću prijeti „getoizacija“
Kao pozitivan primjer izgradnje i naseljavanja stanova Jaha izdvaja Nikšić, u kojem je u okviru istog projekta 16 stanova dodijeljeno Romima i Egipćanima, a ostale su dobili pripadnici drugih zajednica.
Sa druge strane, koordinator u NVO „Centar za afirmaciju RE populacije – CAREP“ Nardi Ahmetović upozorava da situacija nije sjajna ni u gradu pod Trebjesom.
„Tačno je da u tim naseljima nijesu samo Romi, ali je njih više. Paralelno se dešava da porodice iz većinske zajednice napuštaju taj dio zbog toga i tu nema nade za integracijom i boljom inkluzijom”, kazao je Ahmetović.
Pored toga, dodaje on, u tim naseljima je ugrožena i životna sredina.
“Ima mnogo divljih deponija. Iz grada često donose i sipaju smeće uveče. Većinska zajednica kao da nije svjesna da dijeli prostor sa Romima, da i mi živimo tu”, objasnio je Ahmetović.
Kada je riječ o obrazovanju situacija je opet nešto drugačija nego u Podgorici. Veliki broj djece iz većinske zajednice pohađa istu školu kao i romska i egipćanska djeca.
“Osnovna škola ‘Mileva Lajović-Lalatović’ je izuzetna. Ja sam išao tamo. Sada se povećava i broj romske djece koja pohađaju školu, ali se dešava to da se smanjuje broj djece iz većinske zajednice. Zbog toga se plašim da ćemo doći u istu situaciju kakvu imamo u Podgorici”, rekao je Ahmetović.
Priča je nastala u okviru projekta ,,Unapređenje praksi lokalnih medija za izvještavanje o ljudskim i manjinskim pravima“ koji sprovodi Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM). Projekat je dijelom finansirala Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD.
Izvor: Pobjeda