U proteklih nekoliko godina molekularna biologija doživjela je izuzetan napredak otvarajući nove perspektive u razumijevanju i manipulaciji proteinima. Profesor mikrobiologije dr Mensur Dlakić u intervjuu za sajt UCG govori o novim mogućnostima u kontroli funkcija proteina, ali i o izazovima sa kojima se susreće u svom naučnom radu. U razgovoru, čije djelove prenosimo, otkrićete i ličnu stranu dr Dlakića. Kroz anegdote iz mladalačkih dana i rodnog Bijelog Polja, istraživač dijeli svoj put od uzbudljivih studentskih trenutaka do sticanja doktorata iz biohemije i Univerziteta u Nevadi. On govori i o važnosti jačanja veza između domovine i globalne naučne zajednice, te poručuje mladim ljudima da se upornost uvijek isplati.
Proteini se mogu dodatno kontrolisati
Prema njegovim riječima, bilo koji protein koji ima poremećenu funkciju, kao u karcinomu, ili protein koji je iz nekog razloga štetan za čovjeka, sada se može dodatno kontrolisati. U posljednjih četiri do pet godina došlo je do revolucije sposobnosti da se predvide strukture proteina. Ne samo da je izvodljivo predvidjeti strukturu prirodnih proteina, već i dizajnirati proteine koji trenutno ne postoje. Istraživačevu pažnju sada okupira kreiranje vještačkih molekula koji se mogu vezati za prirodne proteine i promijeniti im funkciju, te on i kolege testiraju da li je jedan od bakterijskih toksina zaustavljiv na ovaj način.
Od Bijelog Polja do Nevade
Dlakićeva akademska karijera počela je u Bijelom Polju, mada njegova najupečatljivija sjećanja iz tog perioda nisu u vezi sa naukom. Košarka sa prijateljima, večernji izlasci i plivanje u Limu epizode su naučnikovog života koje najbolje pamti. U odabiru njegovog poziva, kako primjećuje, veliku ulogu igrala je i sreća. „Vrlo je teško znati kad neko ima 18, 19, 20... godina, šta hoće i šta će mu najbolje odgovarati. Mislim da nije dobro da čovjek ostane u karijeri koja mu ne odgovara. Za mene je sve ispalo kako treba, ali znam dovoljno primjera gdje nije“, ističe istraživač.
Odlaskom na studije molekuralarne biologije u Beograd, učinjen je još jedan korak na putu koji će Dlakića odvesti do doktorata iz biohemije na Univerzitetu u Nevadi.
Embargo je već bio na snazi kada je Dlakić pokušao poslati akademsku poštu u Njujork, u želji da tamo nastavi svoje obrazovanje. Sasvim slučajno, on se ipak odlučuje na usavršavanje na Univerzitetu u Nevadi. „Bilo koja elektronska pošta koja je išla odavde, morala je da ide preko Beča, oni su je tu zaustavljali i nije bilo moguće uopšte poslati elektronsku poštu u svijet. Danas je to smiješno jer je sve toliko povezano. Niko o tome danas i ne razmišlja. Ja sam tad bio u Beogradu, radio kao asistent na Molekularnoj biologiji, na istom Fakultetu gdje sam dobio i diplomu. Našli smo neki sistem da se uspostavlja kontakt sa ostatkom svijeta preko Trsta. Drugi je način bio, što bi mi rekli, oko svijeta, sve preko Azije i Kine i onda ovamo Kalifornija“, pojašnjava istraživač.
On je „čatovao“ sa bilo kim ko je u tom trenutku bio ulogovan na nekoj od institucija i našao profesora kompjuterskih nauka na Univerzitetu Nevada: „Ne zna on ko sam ja, niti ja znam ko je on. Vidimo imena, ali ona nam ništa ne znače. Ja ga zamolim da li bi mogao da mi učini uslugu, da imam poruku koju bi nekom trebalo poslati u Njujork. I on kaže 'nema problema, otkucaj šta ti je potrebno'. Tako smo uspostavili kontakt i tu se to završi. Dva, tri dana kasnije, opet slučajno naletim na njega. I on me pita: 'Šta ti radiš? Zašto to ovako radiš? Što ne napišeš poruku kao ostatak svijeta?' I onda mu ja to objasnim, kažem mu 'interesuje me struktura DNK', a on: 'Ima ovdje profesor na Biohemiji koji slične stvari radi. Hoćeš da te povežem sa njim?' Tako sam došao na Univerzitet.“, prisjeća se naučnik.
Kada ne radi – pokušaj ponovo
Znanje stečeno na Univerzitetu Nevada, koje Dlakić posebno cijeni, je nošenje s neuspjehom. „Čovjek nauči kako da se postavi kad nešto ne radi. Dosta uspješnih ljudi nisu naučeni kako da prevaziđu neuspjeh. To ih u nekim situacijama često navede da odustanu, jer nije lako biti uspješan čitavog života i onda nastaviti nešto, čak i kad izgleda kao neuspjeh, makar i za trenutak. Dosta veliki broj ljudi će radije raditi nešto što je možda manje bitno, ali su u tome uspješniji, nego nešto što je teško, čak i kad je više bitno. Kad se sve to uzme u obzir, ipak treba podvući da većina naučnika uglavnom mora biti uspješna, jer unaprjeđivanja na poslu, grantovi, naučni radovi i mnoge druge stvari zahtijevaju uspjeh. Neki ljudi (greške) shvataju mnogo lično, a u suštini, u najvećem broju slučajeva to nije neka lična greška, nego eksperimenti nekad rade, nekad ne rade. U Americi bi to rekli 'dealing with failure' – kako da naučiš da se baviš naukom i kad stvari ne rade. To je bitno i u životu, ne samo u nauci. Ponovo dizajniraj eksperimente, a ako taj eksperiment ne radi, onda dizajniraj novi. Ja sam ovdje bio đak generacije u osnovnoj školi, đak generacije u srednjoj školi. Dobar sam bio u matematici, u fizici, u istoriji, u biologiji. Ali nisam ja u tom dijelu života imao nikakve probleme. Manje-više. Dobije nekad čovjek četvorku. Nije to ništa bitno. Nije bilo situacije gdje stvarno ništa ne radi. Nauka je drugačija. Kasnije, i život je drugačiji. Kao iskustvo, to je bilo nešto novo“, naglašava istraživač.
„Molekularna paleontologija“
Naučna se znanja prepliću, a kako Dlakić obrazlaže, biologija može biti prozor u istoriju. Na ovomjesečnom naučnom simpozijumu „Dani dijaspore i prijatelja Crne Gore“, održanom u Podgorici, Dlakić je govorio o tome „Kako se život održava u ključaloj kiselini“: „Za kompleksne organizme kao što smo mi, to ne bi radilo, ali za jednostavne organizme koji su jednoćelijski to je mnogo jednostavnije. Istraživanja u toj oblasti nam omogućavaju da razumijemo kako je život počeo. Tad je Zemlja bila mnogo toplija, temperature su bile i 500 stepeni celzijusa. Nije bilo kiseonika, kisele kiše su padale. Bilo je mnogo više amonijaka, metana... Situacija koja je tad postojala na Planeti je mnogo sličnija situaciji koju danas možemo da nađemo samo ponegdje. Ako mi razmišljamo kako je život počeo i ako razmišljamo kako život sad izgleda, u ovim sadašnjim uslovima, to nije jednostavno razumjeti. Morao je život da počne vrlo jednostavno, kao jedine ćelije koje su uspjevale da prežive u tim uslovima. Kako je klima postajala blaža i kiseonik dostupan, onda su se i organizmi mijenjali tokom vremena. To je kao – molekularna paleontologija.“
Osnažiti naučne veze
„Nisam povezan (sa Crnom Gorom) onoliko koliko bih htio“, napominje Dlakić. „Što se nauke tiče, ja nikad nisam imao predavanje na UCG, iako sam odavde porijeklom, iz Bijelog Polja. I to je stvarno šteta. I ja osjećam da je (naučni simpozijum) odlična prilika da se povežemo između sebe i sa ljudima koji su ovdje. Definitivno ima prostora da se stvari poboljšaju i ovo što radimo tokom ovog sastanka mislim da će pomoći“, saopštava naučnik.
Probuditi radoznalost mladih
Dlakić smatra da motivisati mlade kod kojih postoji talenat za bavljenje naukom znači dati im šansu. „Samo je pitanje toga da se sastave s nekim ko će ih malo uvesti u nešto što njih interesuje. Ako se povežeš s nekim ko je srodan po pitanju nauke i po pitanju interesa to je dovoljno, ne treba ništa više. Tako da mislim da, i ovdje, jedino što treba mladim ljudima je prilika da se povežu sa nekim i da rade nauku. To ne znači da će stotinu odsto tih ljudi poći u nauku, ali ako se da prilika većem broju ljudi, veći broj ljudi će i uspjeti“, podvlači istraživač. „Neki ljudi prihvataju nauku baš kao profesiju, ali za mene je nauka mimo profesije, mislim da za nauku treba radoznalost. I sada, ako ja radim eksperiment, mogao bih da sačekam do sutra da vidim koji će biti rezultat, ali sjednem u kola, odvezem se do laboratorije u osam ili devet uveče da bih saznao rezultat sedam, osam sati ranije nego kad bih uobičajeno došao na posao. Mladi ljudi su prirodno radoznali. Ali, ako ne znaš kakve su mogućnosti, dio te radoznalosti ili kreativnosti se nikad ne probudi. Ja sam imao studente koji na početku imaju probleme, nije im jasno, ne rade dobro eksperimente... Ali, kada im se da prilika, oni na kraju postanu odlični naučnici. Bez prilike nije moguće probuditi tu radoznalost i taj istraživački duh“, predočava naučnik, dodajući da je najvažnije shvatiti da od nauke ne treba odustati. Upornost se, tvrdi, na kraju isplati.
O. Đ.
Izvor UCG