Počinje nova školska godina. Školsko dvorište prepuno mališana i njihovih roditelja. Stariji, već odvažni, pričaju o dogodovštinama sa ljetnjeg raspusta. Žagor i smijeh na sve strane sem u onom kutku gdje su budući prvaci. A tu neko posebno osjećanje. Trema, iščekivanje, uzbuđenje, nada. Uplašene malene glave se kriju iza roditelja, nervozno ih stiskaju za ruku, cupkaju u mjestu, plaču ili, pak, radoznalo se obaziru i upijaju svaki pedalj novog okruženja. Sat otkucava početak njihovog školovanja. Svečana priredba, prva prozivka, upoznavanje sa učiteljem/učiteljicom, drugarima, učionicom... I kreće put duge staze koja se obrazovanje zove. Da li će se i koliko te prve stepenice školovanja preći uspješno, zavisi od više faktora. Među njima je, svakako, kao okosnica ili stub, upravo osoba koja ih uvodi u taj svijet, koja će im pomoći da pređu prve „školske prepreke“, učitelj. Njegova stručnost, posvećenost, ljubav prema životnom pozivu, strpljenje, učtivost i kulturno ponašanje su karakteristike koje će đaci osjetiti i prepoznati već u prvim danima boravka u školi i kao takve ih kasnije posmatrati i usvojiti kao model i svoj uzor u ponašanju. Upravo zbog toga je vrlo važno već u prvim danima rada sa novom generacijom mališana uspostaviti onu neraskidivu sponu na relaciji učitelj – učenik, sponu koja će biti proizvod autoriteta učitelja, ali ne onog koji se temelji na strahu, već na poštovanju, osjećajnosti i posvećenosti. Kada se uspješno pređu prve prepreke u školovanju – odvajanje od roditelja na par sati, usvajanje novih pravila, prihvatanje novih obaveza i zaduženja, uklapanje u novu zajednicu, prihvatanje učitelja kao voditelja programa, započinje se sa onim što se smatra osnovnim ciljem nastave – sticanje znanja koje će malim đacima u kasnijem životu omogućiti samostalnost i egzistenciju.
Slova, rečenice, brojevi, geometrijski oblici, linije, boje, note su samo neki od nastavnih sadržaja koje će malene đačke glave upijati, usvajati, pamtiti, reprodukovati, objašnjavati, primjenjivati u praksi. Neki uspješno, neki ne. Jedni sa lakoćom, drugi uz dosta truda. Neki sa žarom i voljom, neki pod teretom moranja. Sve u svemu, moraće se usvojiti bar minimum za nastavak i produžetak školovanja. U toj jurnjavi za znanjem, za realizacijom gradiva, za uspješnim predstavljanjem na raznim testiranjima, kao da se zaboravlja ona druga strana, vrlo važna u samoj nastavi, strana u kojoj se đak formira kao ličnost. Kulturna, vaspitana, humana, tolerantna, moralna, ličnost dostojna hvale i poštovanja. Ličnost bez sukoba, bez zavisti, bez sujete, dobronamjerna, otvorena za saradnju, širokogrudna, koja voli ljude i misli im dobro. Sad se postavlja pitanje, imamo li dovoljno vremena za sve to... Dvije kompleksne oblasti, svaka značajna na svoj način, zahtjevna u smislu strpljenja, energije, posvećenosti, stručnosti. Možemo li mi, kao prosvjetari koji su zaduženi za osposobljavanje mladog naraštaja za uloge nosilaca budućih reformi, da podjednako obratimo pažnju i na sticanje znanja i na socijalizciju učenika? Imamo li snage, mogućnosti i vremena za to? I da nemamo, moramo uspjeti nekako sve to. Pronaći i posljednji atom snage... Jer, šta će nam ogroman nivo znanja ako ga ne umijemo predstaviti, iznijeti pred druge, ako ne umijemo podijeliti to sa drugima ili pak nemamo kome prenijeti. Znanje radi znanja, pogrešan i apurdan put. S druge strane, šta će nam socijalizovana, komunikativna, tolerantna osoba koja nema dovoljno znanja da tim crtama da posebnu notu, koja nema znanje neophodno u ophođenju sa drugim ljudima, načinima i svrsi pomoći drugima i slično. Okrećući se samo vaspitnoj ulozi, stvorili bismo kulturne mlade ljude koji bi imali „prođu“ u prvim, kratkim momentima dok se ne bude zatražila i ona stručna osposobljenost „pokaži šta znaš i umiješ“.
Tokom svog trinaestogodišnjeg rada sa đacima podjednaku pažnju sam posvećivao, i dalje posvećujem, objema oblastima. Tražim znanje, forsiram što veće zalaganje na času, podstičem razvijanje radnih navika i vještina... S druge strane, nastojim da stvorim realne, pravedne, humane, tolerantne, osjećajne generacije đaka čije će parole uvijek biti – „Volim svoj život, ali poštujem i tuđi. Činim i radim po savjesti, nastojeći da ne rasplačem druge... Život je kratak, treba ga iz dana u dan bojati sitnicama duginih boja... Nije sramota, već hrabrost priznati svoju grešku i reći OPROSTI... Jedna lijepa riječ, jedan osmijeh, ne košta, a mnogo toga donosi...“ Radionice drugarstva i zajedništva u učionici, likovni i literarni konkursi, priredbe, karnevali i drugi javni nastupi su aktivnosti kojim nastojim da obogatim i upotpunim školovanje svojih đaka. Cilj je ujediniti generaciju, „pomiriti“ različite karaktere djaka, stvoriti atmosferu u kojoj će raznim zanimljivim aktivnostima shvatiti da zajedničkim snagama brže i efikasnije osvajaju svijet znanja, lakše se „probijaju“ i ističu u masi... A da ne govorimo o onim trenucima nostalgije kada će kao odrasli da se sa radošću prisjećaju školskih dana. Eeee, to je uspjeh prosvjetara, ako ga ostvare. Kada đaci, nakon mnogo godina, kao odrasli ljudi sa sjetom i nekom posebnom toplinom pričaju o školskim danima... Radeći na ovaj način sa mališanima, i ja se nadam takvom uspjehu.
Stoga, retoričko pitanje, vječita dilema, da li je u nastavi i školovanju uopšte vaznija obrazovna ili vaspitna uloga, znanje ili socijalizacija, ostaje bez alternativnog odgovora. Štaviše, znak jednakosti kao krajnji zaključak i konačni odgovor. Nastava nema, ili ne bi smjela imati, prioritet po pitanju toga. Sportski rečeno, sticanje znanja prema socijalizaciji u nastavi, 1:1. Neriješeno, izjednačeno...
Goran Drobnjak, profesor razredne nastave