Sa životne scene je krajem januara u 82. godini sišao Slavko Šćepanović, jedan od najpoznatijih prosvjetnih radnika Crne Gore, čovjek koji je u temelje našeg školstva ugradio mnogo stručne i pregalačke energije i znanja, ujedno jedan od najpoznatijih prevodilaca, književni kritičar i uvaženi saradnik brojnih listova, među kojima se posebno ističu ,,Prosvjetni rad“, ,,Pobjeda“ ,,Dan“ i ,,Večernje novosti“.
Cio radni vijek proveo je u školstvu Crne Gore, od učitelja, profesora, direktora do višeg samostalnog savjetnika u Ministarstvu prosvjete i nauke Crne Gore. Svi koji su ga poznavali, a poznavali su ga mnogi, praktično cijela prosvjetna javnost Crne Gore, znali su ga kao neposrednog, predusretljivog i dobronamjernog čovjeka koji je za svakog imao vremena i strpljenja. Kad bi ko s nekim razlogom iz ma kog dijela Crne Gore morao da dođe u Ministarstvo prosvjete i nauke, prvo bi potražio Slavka Šćepanovića da se sa njim posavjetuje šta mu je raditi i kome se obratiti. Iako je savjetničkom ulogom pokrivao osnovno školstvo, svi bi prvo njega potražili i njemu se obratili. Slavko bi za njega, znao ga ili ne, uvijek našao vremena i imao strpljenja, pokušavajući da riješi problem koji ga je naveo da dođe.
Inače, malo je ljudi koji su kao Slavko poznavali školstvo Crne Gore, njegove probleme i potrebe, i koji je lično poznavao toliko prosvjetnih radnika. Ujedno je bio vrsni prevodilac i cijenjeni član Udruženja prevodilaca Jugoslavije i Crne Gore. Nemamo ovdje prostora da navedemo bar dio prevednih tekstova i knjiga iz ruskog školstva i književnosti koje je objavljivao u raznim našim listovima i izdavačkim kućama. Uvijek je tragao za piscima i knjigama koji će ne samo biti zanimljivi našim čitaocima već su im i pomagali da uz njih stiču nova saznanja iz školske teorije i prakse, te književnosti SSSR-a i Rusije. Preveo je i objavio desetak izvanrednih knjiga. I u tome je bio neumoran. Zadnja knjiga koju je neposredno pred smrt pripremio za štampu bio je izbor satirične poezije, objavljene u ruskoj književnoj periodici i ona ovih dana izlazi iz štampe.
Međutim, od sveg njegovog raznovrsnog i bogatog doprinosa, svakako se posebno ističe onaj koji je vezan za ,,Prosvjetni rad“. Slavko Šćepanović se kao student Više pedagoške škole na Cetinju, prema njegovom kazivanju još 1956. godine, susreo sa ovim listom i sa njim ostao blisko i prisno vezan do samog kraja svog života, a to znači preko 60 godina. Za njega se s pravom može reći da je bio ne samo jedan od najrevnosnijih čitalaca već i saradnika ,,Prosvjetnog rada“ koji kontinuirano svih tih decenija objavljuje u njemu. Skoro da se ,,Prosvjetni rad“ nije mogao zamisliti bez njegovih dragocjenih tekstova u kojima je nudio novu, provjerenu, sažetu i na zanimljiv način saopštenu informaciju ili stručni tekst koji doprinosi usavršavanju prosvjetnih radnika. Tu je on bio bez premca. Samo letimičan uvid u Bibliografiju ,,Prosvjetnog rada“ to potvrđuje. Od 1967. do 2008. godine on je u njemu objavio preko 650 tekstova i prevoda. A za tih šest decenija njihova brojka narasta na preko 800. Kad bi neko tematski obradio njegove tekstove, siguran sam da bi to bila prava mala enciklopedija crnogorskog školstva.
Slavko Šćepanović je i na drugi način bio blisko vezan za ,,Prosvjetni rad“, list prosvjetnih, kulturnih i naučnih radnika Crne Gore, direktno učestvujući u njegovom životu i razvoju, čime je dao nemjerljiv doprinos i ovome listu i crnogorskom školstvu. Naime, odmah nakon mog dolaska na mjesto glavnog i odgovornog urednika 1993. godine, predložio sam mu da uđe u novoustanovljeni Upravni odbor NIU ,,Prosvjetni rad“. Predlog je prihvatio bez dvoumljenja s riječima: ,,Dobro, ako smatraš da tu mogu biti od kakve pomoći.“ I bio je od i te kakve pomoći. Skoro nemjerljive. Tek tu je pokazao sve svoje ljudske i stručne kvalitete, svoju posvećenost listu, dobronamjernost i nevjerovatnu želju da on u svakom pogledu napreduje − stručnom, tematskom, tehničkom, kadrovskom, obuhvatom saradnika. Sam je pronašao mnogo sjajnih saradnika ,,Prosvjetnog rada“ koji će potom svojim tekstovima doprinijeti njegovom svekolikom napretku i povećanoj čitanosti. Nije ga trebalo zvati niti moliti, sam bi navratio da pita za probleme i potrebe. Njegovi savjeti su se svaki put pokazali korisnim tako da je on doprinosio našem, i mom lično, samopouzdanju. Ostao je član Upravnog odbora punih 19 godina do 2011. godine, sve dok Upravni odbor nije prestao da postoji nakon pripajanja ,,Prosvjetnog rada“ Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva. Za sve te godine ni on, kao ni ostali članovi Upravnog odbora, nisu dobijali nikakvu novčanu naknadu, što je, mislim, jedinstven slučaj u funkcionisanju upravnih odbora u drugim preduzećima, ustanovama i instutucijama. Nikad je on, a ni ostali članovi, nije ni tražio. Sve to govori sa koliko su ljubavi on i ostali članovi Upravnog odbora radili za dobro i ,,Prosvjetnog rada“ a time i školstva Crne Gore.
Miroje Vuković
