Kratke priče četiri učenika OŠ „Ilija Kišić“ iz Zelenike − Ivana Medenice, Mitra Radonjića, Vuka Aparaca i Milice Radulović uvrštene su u zbirku ,,Poruke iz prošlosti“ Junior/ka sa 32 priče đaka osnovnih i srednjih škola iz BiH, Srbije i Crne Gore.
Ova knjiga objavljena je u okviru međunarodnog projekta „Poruke iz prošlosti“ koji je posvećen kulturnoj baštini regiona, srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima – stećcima, a finansirao je ga Fond za Zapadni Balkan. Nosilac aktivnosti bio je Muzej grada Zenice sa partnerima – NVO Akademijom društvenih nauka iz Bijelog Polja i Opštinskom bibliotekom ,,Slovo“ iz Lapova.
Mentorka učenika Tamara Komar organizovala je i vodila promociju u učionici u kojoj su priče nastale. Ona se osvrnula na njihove priče, ukazujući na ono što im je zajedničko, ali i na svaku pojedinačno.
,,Ivan, Vuk, Mitar i Milica uranjaju u prošlost preko stećaka, čvrsto utemeljeni u sadašnjosti. Sve četiri priče su stilski i sadržajno autentične. Zajedničko im je što imaju jasnu fabulu i čvrstu kompozicionu strukturu koja rezultira nedvosmislenim, ali višeznačnim porukama – idejama“, istakla je profesorica Komar.
Ona je ukazala da priča Ivana Medenice počinje jedne sasvim obične, dosadne, monotone večeri od koje ni glavni lik, ni njegovi prijatelji nisu imali nikakva očekivanja, a onda će im se pred stećcima obratiti prošlost ,,bez riječi, ali nekako jasno, direktno, s povjerenjem i bez poze i okolišanja“.
„Stećak preko kojeg Mitar Radonjić uspostavlja vezu sa prošlošću obrastao je mahovinom koja krije kamenu plastiku – prizore iz života jednog junaka… A junaci imaju trenutke slave, ali i svakodnevicu… Pred dječakom iz XXI vijeka, zagledanom u stećak, oživljava prošlost zahvaljujući vještim rukama klesara. Zadivljen majstorstvom srednjovjekovnog umjetnika dječak dovodi u vezu klesara sa današnjim crtačima stripa“, rekla je Komar.
Prema njenim riječima, u fokusu Vuka Aparca je skromni i prost čovjek koji nije ni slutio da će preko stećaka koje je klesao postati uzor. Svoje umijeće prenosio je učenicima birajući ih srcem, gledajući bogatstvo njihove duše. Poštovali su ga, jer ne bira učenike po zlatnicima koje mu nude, niti po preporukama velikaša koje mu donose. On je znao da ih može naučiti zanatu, a ,,da oni umjetnost moraju nositi u sebi da bi je podijelili s drugima“. Svoju priču Vuk završava rečenicom: ,,Stećak je poruka iz prošlosti koju svako razumije na svoj način, za mene je stećak uspomena na veličanstvenog i skromnog čovjeka – umjetnika koji osvjetljava put u budućnost.“
„Pripovijedanje Milice Radulović zbunjuje i iznenađuje lakoća povezivanja dalekih istorijskih epoha čija se jaka energija i uticaj osjeća na mjestu na kojem se nalazi najstarija crkva na Balkanu… I taman kada nas Milica ubijedi i povjerujemo da je oživio duh iz prošlosti, dolazi do neočekivanog obrta – fantastika se urušava i ustupa mjesto klasičnom krimi završetku. ’Kada je policija otišla na mjesto koje opisah, od djevojke nije bilo ni traga, osim što su u crkvi vidjeli blatnjave otiske malih ženskih stopala’. Milica svojom pričom ukazuje da prošlost, uprkos svom nesupitnom prisustvu, ne mora slati poruke, a naša viđenja i tumačenja aktuelnih događaja utemeljena u njoj nisu uvijek ispravna i tačna!“, naglasila je profesorica Komar
Mladi autori su čitali publici svoje nagrađene kratke priče.
Lj. V.