Pucketanje vatre u kaminu, svjetlucava jelka, mama, tata, brat i sestra, sve su što mi je potrebno da mahnem prethodnoj i snažno poletim u zagrljaj novoj godini naših života.
Nekada su sitnice one niti koje vežu krupne stvari, čineći ih katkad i manje bitnim, jer su upravo te male stvari suština. U tom sudaru emocija, gdje se prepliću slatka sjećanja, stara godina samo čeka još koji minut da postane lijepa uspomena odložena negdje u fioci, u starom albumu ovjekovječena fotografijama. A zahvalnost svih nas osjeća se duboko u vazduhu i upravo nas ona tjera da ne poželimo ništa više, sem da ta nestvarna toplina porodičnog doma vječno traje i bukti u našim srcima, baš kao i oni magični zvuci iz kamina.
Eh, te žari plamena što miluju jedna drugu, upravo kao i mi zajedno jedni s drugima, ovu noć čine toplom i radosnom! Iskrice koje pucketaju liče na želje koje svake godine u isto vrijeme stvaraju magiju novogodišnje noći. A jedna želja čeka na mene da je izvučem iz svog srca i pustim u etar vremena, nadajući se da će mi negdje u zenitu Nove godine zasijati kao najsjajnija zvijezda. I baš tada, u najljepšim trenucima, kad posljednji otkucaji kazaljke odbrojavaju ponoć, hvatam sliku zajedničkog zagrljaja i ta želja što poput iskre treba da zablista, zaigra mi toplo oko srca i postane duboka misao, ispunivši me slatkom nadom i iščekivanjem... I dok nju, „posebnu“, upakovah s najljepšom crvenom mašnom posutom svjetlucavim prahom, ipak odlučih da je sačuvam samo za sebe. Možda sebično, ali o željama treba ćutati dok se ne ostvare. Zar ne?
Vjerovaću da završetak godine nije ni početak ni kraj, već nastavak staze kojom koračamo s većom mudrošću, bogatiji za nova iskustva. Tako i ja započinjem novu godinu željom, jer je upravo ona ta puzla koja upotpunjuje sliku našeg života i sve vrijeme grije i obasjava našu dušu.
Dunja Sošić, VI1
Osnovna škola „Vuk Karadžić“, Podgorica