Dragi dnevniče, odlučila sam da ti se obratim nakon dugih trideset i sedam godina. Jedva sam te pronašla, jer je danas sve prevedeno u digitalnom smislu i svi smo propraćeni od strane nadležnih. Osjećam se prigušeno, treba mi predaha.
Posljednji put kad sam ti se obratila, sve je bilo drugačije. Tada nam je nanotehnologija pružala izuzetnu pomoć. Kao što je svima iz tog vremena poznato, bila sam jedan od najbitnijih osnivača Kluba KSBT – ksenobotske terapije, koji je vrlo brzo postao projekat na globalnom nivou. Moram priznati, prvo nam je bilo odlično, sve je išlo vrlo glatko, ali mislim da je taj gladak put i mene proklizao! Previše sam bila opsjednuta i očarana moću ksenobota da sam odlučila da svjesno ignorišem činjenicu da ih preunapređivanje može učiniti opasnima.
Toliko su mi pomogli! Mnogo voljenih ljudi je bilo spašeno od smrti neizlječivih bolesti, pa tako i moja baka Alisa, koja je oduvijek bila protiv tehnologije i modernizacije ljudskog života. Ne kajem se što nijesam nju poslušala, već što nijesam sebe! Nijesam se uspjela suzdržati i sve je otišlo van granica.
Sada se nalazim u skrovištu koje sam napravila za vanredne situacije još u studentskim danima. Tada sam još bila svjesna da se pomoć čovječanstvu od strane ksenobota može pretvoriti u ljudski virus, Ksena! Do skoro su nam služili kao pomoć u medicini i drugim aspektima, a sada se još nekoliko preživjelih krije od svih zaraženih Ksena virusom.
Kako je došlo do svega ovoga? Vjerovatno bi se pitali svi trenutno zaraženi, kada bi mogli. Recimo da su svi ksenoboti međusobno povezani i da svi dolaze iz CKSBT – centra ksenobotske terapije. Nekoliko osnivača koji su postali glavni u centru, među kojima sam i ja, odlučili su da naprave neke promjene koje bi unaprijedile i ubrzale rad Ksenobota. Tu se desila jedna ogromna katastrofa i sve je propalo! Izmjene su bile previše nagle i intenzivne i svi ksenoboti su sada sami postali kao Ksenini pomoćnici kojima je ona, kao matica virusa, upravljala. Svi ljudi kojima je KSBT promijenio život sada su bili samo beživotni hodajući leševi kontrolisani od strane Ksene, na zadatku da eliminišu svijest nas preostalih živih ljudi i pretvore nas u članove Ksenine vojske koja će da pokori i robotizuje ljudski i životinjski svijet.
11. januar 2068. godine
Dnevniče, nemam vremena da se posvetim pisanju. Prošlo je već tri nedjelje od mog posljednjeg javljanja. Situacija nije nimalo bolja, broj glavnih osnivača KSBT-a među kojima sam ja, spao je s tri na dva. Iako nijesam u potpunosti sama, tako se osjećam.
Trenutno se nalazim u skladištu svog skrovišta, ne želim da moj preostali kolega sazna da pišem ovaj dnevnik. Kroz glavu mi prolaze razne sumnje i nijesam sigurna da li da vjerujem svom instinktu jer sam pod izuzetnim stresom i razne misli mi se vrzmaju po glavi. Želim mu vjerovati jer smo sada ipak preostali samo nas dvoje. Isključivo mi možemo napraviti promjenu, ali ne mogu slagati i reći da nimalo ne sumnjam u njega. Ova parčad papira su jedina veza između mene i zdravog razuma.
Dok sjedim ovdje, primjećujem da nam zalihe ističu, ali me to ne brine. Kao da imam neki osjećaj da će moja duša iščeznuti prije ovih zaliha i to ledi krv u mom tijelu. Počinjem da se prisjećam Alisinih mišljenja koje je glasno iznosila iako ih niko nije slušao. Obično je komentarisala kako svi težimo za naprednijim okruženjem, a ne unapređujemo sami sebe. Često je govorila kako će nas sve same progutati svi izumi koji nam „olakšavaju život. Zapravo nam ne olakšavaju, već nas onemogućavaju i nakon određenog vremena vladaju našim umom. Ja to nijesam shvatala tad, kao i niko drugi, jer se nije moglo zamisliti da će se nešto ovakvo desiti.
Blizina mog kolege Aleksandra izaziva mi neku nervozu. Intenzivna borba se vodi u meni. On ne zna da sam pod pritiskom i da i te kako sumnjam u njega. Trebalo bi da mu vjerujem, pogotovo u ovom trenutku, ali moj instinkt ili bar ono što je preostalo od njega, ne dozvoljava.
13. januar 2068. godine
Dragi dnevniče, nijesam još uvijek priznala sebi da sam izgubila svu nadu za preživljavanjem, i da sam se predala. Kolega mi ne dopušta da izgubim nadu.
Aleksandar je došao na ideju da upalimo svu tehnologiju bez obzira na rizik, jer kako on kaže, svakako moramo pokušati nešto. Nijesam imala srca da ga odbijem pošto mi je posljednjih dana otkad boravimo zajedno, djelovao beživotno, a i vrijedi pokušati. Zar ne?
Paljenje svih uređaja moglo bi unijeti Ksena virus u skrovište jer osim ljudi, nanoboti su zarazili globalni sistem. Mislim da će sav tehnički posao obaviti Aleks, treba mu samo moja saglasnost, ali sam možda napravila grešku. Upravo me pitao da to odradim ja, jer on nakon toga želi da provjeri moje postupke i sigurnost.
Ne želim da stvaram neskladnost, pa ću samo uraditi ono što mi kaže, ionako ne može biti gore nego što jeste.
Ili sam samo tako mislila. Tada sam shvatila da je moj instinkt bio u pravu. U trenutku kada sam se približila uređajima i kada je svjetlo učitavajućih sistema udarilo površinu mog lica, okrenula sam se i vidjela izbezumljen Aleksandrov pogled. Osjećaj moje takozvane paranoje se vratio, samo što ovog puta to nije bila ni paranoja ni zabluda već stvarnost. Aleks, moj kolega, sve vrijeme je bio pod uticajem Ksene! Znala sam da ne mogu odustati i brzo sam iz zida izvadila glavni kabl koji je napajao sve uređaje. Bakrom, koji sam nosila sa sobom za samoodbranu, uništila sam ksenobote u svom kolegi. Bilo je teško i užasavajuće, ali sam morala to da učinim!
Skrovište više nije bilo sigurno, pa sam morala pobjeći u obližnji izolovani predio gdje ću biti u potpunosti sama. Ne znam koliko mi je još ostalo vremena bez zaliha i dok me kiborzi ne pronađu. Ovo pišem u nadi da će se do 2070. godine stvoriti mir i sklad među njima, kao i da će u sebi pronaći humanost koju su nekada imali.
Dragi moj dnevniče, još samo tebe imam. Živjeću u nadi, jer ona posljednja umire.
Milica Tomašević, bivša učenica OŠ „Vuk Karadžić“, Podgorica
(jedna od devet najboljih priča na Regionalnom festivalu fantastične književnosti Refesticon- Bijelo Polje, na temu Transhumanizam)
Image by liuzishan</a> on Freepik