Raskrinkali smo pjesnike. Znamo da oni nijesu samo anksiozni plašljivci niti pijani patnici usamljeni u kosmosu ideja. Svi stereotipi kojima smo svjedočili u biografijama velikana, dakako ne bi bili dovoljni da objasne suštinu poezije i onoga ko se njome bavi. Poezija je posao neviniji od svih, tako opasan i tako poseban, danas vrlo često upućen čitaocu koji želi biti pjesnik, ne samo čitalac. Ako vas je sudbina ili koja god druga sumanuta stvar opredijelila u nekom momentu života da se bavite poezijom, osudili ste sebe na gomilu duševne magle i otuđenosti od praktičnog svijeta. Pretpostavimo li da pišete poeziju, onda ste često na ivici između banalnog i prihvatljivog. Budući da se smatrate pjesnikom, sigurno vam je bilo teško odmah „proglasiti se za poetu“, kako to objašnjava Majakovski: „kad danas / toljagom / treba / krojiti lobanju svetu!“. U jednom trenutku ste sigurno lebdjeli na oblaku dileme kako je vaše pisanje tako bijedno i nebitno za svakodnevicu, kako su svi već napisali sve i ne znate zašto vi nastavljate, ali ne možete bez pisanja, pa svjesni svog skromnog dara i još važnije ‒ sopstvenog besmisla, nastavljate uporno tim putem jer ćete jedino beskompromisnim pisanjem, ove iste nedostojnosti, srušiti i opravdati pred sobom i pred ljudima. Ako ste pjesnik i u to ste uvjereni od početka, onda ste sigurno trivijalni skriboman, nekritičan spram svog djela, samouvjeren u svojoj banalnosti beskrajne proizvodnje sebi dovoljnih stihova koji ničemu ne služe. U Crnoj Gori ih ima previše. Ali ako ste sve ovo shvatili na vrijeme, hrabar ste čovjek i pišete onda kada znate da vaša riječ odjekuje u prostorima vremena u kojem se nalazimo i u kojima smo bili, i da dolazi do onih koji je zaista trebaju čuti.
Poezija Milorada Popovića je nedvojbeno poezija čovjeka koji je od prvog slova sumnjao u svoj zapis, ali nikad u svoju nastalu riječ. Djelo živi mimo autora, u to nema sumnje. Ipak, da ste jednom bili u društvu pjesnika Milorada Popovića, mogli biste zaključiti da je njegova književnost katkad dirljivo iskrena i dosljedna njegovom turbulentnom životu, a potom i našoj, crnogorskoj muci i poimanju zadatog svijeta. Popovićeva poezija je toliko vjerodostojna da se ima prava nazvati umjetnošću još od prve njegove poetske zbirke „Sa trga glodara“ iz 1981. godine.
Ako je poezija prajezik jednog naroda, Milorad Popović je pjesnik čiju suštinu jezika moramo shvatiti iz suštine njegovog pisanja o ljudima i pojavama koje poznaje. Popovićevo zanimanje za poeziju praćeno je konstantnim društvenim promjenama, marginalcima, ljudima koje je sreo na svojim živopisnim putovanjima po svijetu, o Cetinjanima, onima koji svoje bitke biju u samoći svojih tananih duša...
U crnogorskoj naciji Popović nalazi sopstvenu pjesničku paradigmu ljepote i zla. Njegova poezija nekad nastaje iz anarhističkog prosedea koji Popović pretvara u (post)moderni umjetnički izraz. Njegova poezija ne opstaje kao ideologija iza koje se zaklanjaju mnogi suzdržani pjesnici, skromnog humanističkog sastava. Ona se pretvara u performans, koncept, suštinski vrlo sličan Bojsovoj socijalnoj plastici, u kreativni angažman dopunjen politikom i istorijom. Kako gordo Popović kaže: „Naše djelo je neizdržljivo od jasnoće / naš put ne traži običnu oštroumnost / jer ne strahuje za povratke. / (Kakve su podvige stvarale naše desnice / bez viška duha što hita stvarnom Bogu!)“, u pjesmi „Pjer Kropotkin“ (Cetinjski ljetopis, 1991), toliko simbolički dokučivo, umjetnički uzbuđujuće, dostupno toliko da provocira maštu bilo koga ko pročita.
Crna Gora danas nema previše dobrih pjesnika. Rijetki pjevaju o Crnoj Gori onako kako je vide, bez akademskih, mitomanskih i dušebrižničkih iskliznuća. Među takvima su pored Popovića, još Mladen Lompar i Pavle Goranović. Možda ima još neko... Poezija je najčistiji oblik igre, sa svojim svijetom slika i jezka, i ne izlazi iz okvira imaginacije, ma kako je tjerali otud ozbiljnim analizama. Njen čin zadiranja u stvarnost u toliko je manji, koliko je stvarnost neozbiljnija.
Nigdje se Popović tako pjesnički ne „otkriva“ kao u stihovima posvećenima Cetinju. Njegovo Cetinje je san i iluzija, a njegovi likovi preobraženi igrači u pjesničkom meču sa samim sobom. U poemi „Cetinje“ („Nesigurna zemlja“, 2005) Popović piše: „O predstojećoj zimi / ogrjevu za zimu / malim dućanima u Katunskoj ulici / gradskim mangupima i boemima / ptičjem caru i društvu Medovina. / O jurodivom rapsodu Đoku Lezi / i njegovom kučetu Džoniju / koga ožališe i sahraniše / na način kako to priliči priznatim građanima. / O lokalnim pjesnicima / tim umišljenim malokrvnim bardovima / prigušenim u orijaškoj sjeni Njegoševoj“. Raskošna, felinijevska slika u jednoj pjesmi, sa najtežim umjetničkim motivom – grada kojem se stalno vraća.
Zajednička stvar ovog izbora iz poezije Milorada Popovića je put. Radi se o izboru koji je napravljen hronološki, sa tematskom odrednicom puta, odnosno putovanja, što bi bio votum separatum cjelokupnog autorovog pjesničkog opusa. Bilo da se radi o pjesničkom (umjetničkom), metafizičkom, ili realnom putu negdje, u Moskvu, u Peštu, bilo da se radi o morskim putevima, putevima kockara, makroa, o evropskim prugama, istorijskim i filozofskim putevima, Popovićeva poezija je živa i uvijek je u pokretu. Ona je u slučaju pjesnika čin ljudskog postojanja, i nikako saputnički, suvozački izraz umjetničkog bića. Popović u svojoj poeziji itekako svjedoči svoju pripadnost zemlji, sa kojom je u konfliktu kao njen učenik i njen nastajući meštar. Njegova pripadnost Crnoj Gori, na sreću, nije nikad izlazila iz okvira bitnog.
Jedna od najljepših pjesama Popovićevog opusa je „Nikad neću vidjeti Buenos Aires“ („Nesigurna zemlja“, 2005). Kako je hrabro pjesničko odbacivanje sopstvene želje, koja negdje u svojoj suštini počinje da negira samu sebe! Pjesnik se poistovjećuje sa najvišim ličnim zahtjevom, povezuje istinsko ispunjenje sa slobodnom voljom. U ovoj pjesmi, možda jednoj od vrhunskih u novijoj crnogorskoj književnosti, vidi se apsolutno svjedočasntvo i pripadnost sopstvu kao cjelini, istoriji ‒ koju više ne mogu da opovrgnu nikakve prilike poznate našim prostorima. Zato postoji jezik – da bismo znali kako da napišemo pjesmu i da bismo znali da pročitamo istoriju.
Stoga je Milorad Popović tipičan pjesnik. On pjeva u ime poniženih i uvrijeđenih, varvara i gospode. Popović pripada onima za koje je poštovati prijatelja važnije od poštovanja bilo čega drugog, a to su rijetki slučajevi stečene vrline. Osjećajući nepravdu, piše svoje stihove u namjeri da svijet nikad ne zaboravi svoja djela i time zadovoljava komponentu uzvišenosti sopstvene vještine. Popović veomo originalno brani svoje ideje kroz književnost i društveni angažman, nalazeći se tako na strani odbrane lijepog i dobrog u čovjeku. U eri tragedija i socijalnih kriza, čovjek se neminovno urušava u svojoj insuficijenciji da odgovori ovakvom svijetu. A da bi se čovjek ponovo sastavio, mora upoznati tugu, to osjećanje koje nadilazi tragične okvire. U okvirima ovog emocionalnog kruga ‒ od razumijevanja do kušanja tuge i obratno, nastaje poezija, najveličanstvenija umjetnost od svih. Takva je poezija iz ovog izbora. Stilski pažljivo pisana, ljubavno ležerna i duboko istinita. Ova poezija se zauzima za današnjicu herkulovski, oživljava umrle bogove, stvara nove mitove i daje nadu da se i dalje može voditi borba. Milorad Popović piše poeziju čiji je on sam nad-junak, onaj kojeg nema današnja književnost, i valja je uvijek iznova čitati.
Dragana Tripković