Jedan od ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade je i Milorad Popović, crnogorski književnik, publicista, urednik, izdavač, autor sa statusom istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore. S njim smo razgovarali o najnovijem priznanju njegovom radu, stanju u crnogorskoj kulturi, ali i planovima za budućnost.
P. rad: Jedan ste od ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade. Šta za Vas predstavlja ovo najviše državno priznanje?
Popović: Svaki pisac ima određeni stepen taštine. Toga se ni ja nijesam sačuvao i nagrade u socijalnom smislu predstavljaju satisfakciju. U ovom slučaju, nagrada podrazumijeva i izvjesne egzistencijalne pogodnosti koje nijesu nevažne za ljude u današnjem vremenu, ako se bave jednim tako nesigurnim i neisplativim poslom. U profesionalnom smislu, i ova kao i sve druge nagrade mogu da potvrde validnost djela, ali s druge strane mogu više da budu dio pojedinih društveno-političkih konjuktura. Svjedoci smo da su te nagrade dobijali zaista važni autori i umjetnici, ali i neki potpuno efemerni, mediokriteti koji su to dobili sticajem okolnosti. Stoga, meni ova nagrada u čisto profesionalnom smislu znači manje nego, recimo, nagrada „Meša Selimović“, ali s obzirom na ono što simbolizuje u svakom slučaju je mogu shvatiti kao neku satisfakciju za moj rad koji nije dominantno literarni, nego i za moje bavljenje društvenim temama i kulturnim angažmanom u širem smislu. Zato mi je, simbolički gledano, važnija od ostalih nagrada.
P. rad: Nagradu ste zavrijedili romanom „Čovjek bez lica“. „U širokom zamahu od crnogorske vlade u emigraciji u Italiji nakon Prvoga svjetskoga rata do naših dana Milorad Popović ocrtao je povijest prevara i prevrata, vjere i nevjere, osobnih tragedija, velikih herojstava i još većih izdaja te tragičnih ljubavi koje jedine i mijenjaju svijet“, piše u „Frakturinom“ opisu ove knjige. Koliko je bio zahtjevan rad na djelu ovolikog tematskog i vremenskog obuhvata?
Popović: Riječ je o jednoj veoma zahtjevnoj kompoziciji i romanesknoj strukturi, koja ima nekoliko slojeva. Ima taj istorijski sloj, gdje prati tri crnogorske generacije u XX vijeku kroz priču o nekoliko porodica. Tema se kreće od Crne Gore, preko Italije i Hrvatske, do Srbije, Kosova itd. Drugi sloj, koji je za mene još važniji, jeste oslikavanje jednog vremena, jedne ideologije, otuđenja, kafkijanskog svijeta unutar komunističkog sistema, ljudi koji su bili u samoj srži sistema i koji su iz vana izgledali moćno, zastrašujuće, nedodirljivo, a u stvari su i sami bili na neki način žrtve toga vremena i ideologije. To se može, u nekom smislu, gledati i kao velika freska u kojoj se pojavljuje veliki broj lica, sudbina, stvarnih i izmišljenih. Često sam polazio od stvarnih događaja i likova i koristio se raznim književnim tehnikama, osmišljavao ono što se moglo dogoditi, a što se nije dogodilo. Onamo gdje mi je falilo fakticiteta i gdje nijesam mogao domisliti, odnosno rekonstruisati stvarnost, onda sam upotrebljavao fikciju. To su poznate stvari u literaturi i u tome je i njena moć i intriga. Pisac je jedini demijurg, jedini stvaralac svijeta. Pokušavao sam tu komplikovanu strukturu da držim pod kontrolom, ali nijesam baš uvijek bio siguran da li je ono što je meni jasno – jasno i čitaocima. Zbog toga sam prvobitno u „Arsu“ objavljivao poglavlja, a slao sam ih i nekim piscima u koje vjerujem, da provjerim da li taj veliki materijal, taj veliki broj likova, situacija, stanja zaista držim pod kontrolom. Na kraju, čini mi se da sam, kada danas čitam s distance od više od pola godine, u jednoj mjeri uspio u ostvarenju one početne namjere.
P. rad: U romanu ste se dotakli i burnih dešavanja s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog vijeka?
Popović: Tako je. Jednim dijelom ulazimo u vrijeme postkomunizma i postjugoslavije, prikazano kroz jedan od dva glavna lika. To je jedan džejmsbondovski lik avanturiste, kockara, udbaša, koji je doživio duboku starost. Kroz njegove reminiscencije pravim izvjesnu rekapitulaciju, ne samo njegovog života, nego i vremena. Dakle, ovaj roman se bavi Jugoslavijom, nekim aspektima njene sudbine, njenog velikog uzleta i pada – naravno, koliko je to moguće literarnim sredstvima. To je jedna od mojih opsesivnih tema, jer mislim da je izazovno za pisca da se suočava s najvećim fenomenima epohe čiji je savremenik.
P. rad: Karijeru ste gradili kao pjesnik. Šta Vas je navelo da se oprobate i u romanesknoj, možda i najzahtjevnijoj literarnoj formi?
Popović: Kod mene je to komplikovana priča. Naime, ja i dalje držim da sam po nekom svom senzibilitetu, po nekom unutrašnjem dahu pjesnik, ali nijesam u stanju u poeziji iskazati izvjesne ideje koje su mi važne. S druge strane, ja sam autodidakt i dugo sam savladavao zanat pisanja, jer Vi ste u pravu: roman u klasičnom smislu je nesumnjivo najzahtjevnija književna forma i osim intelektualne zrelosti traži i ovu formalnu, zanatsku. Opet, bila mi je potrebna određena distanca od tema koje sam opisivao, pogotovu u „Karneri“, jer „Karnera“ se velikim dijelom bavi devedesetim godinama prošloga vijeka i trebalo je da se ohlade sve te slike jednog burnog, neponovljivog vremena. Tu se suočilo nekoliko uzroka da ja počnem da pišem prozu u zrelim godinama. No, ja i danas smatram da je poezija esencija duha, jezika i mišljenja i da ono što je najvrjednije stvoreno u literaturi su stvorili upravo veliki pjesnici.
P. rad: Imajući u vidu sve što ste rekli, da li je bilo teško „preći“ sa poetskog na prozni način promišljanja svijeta? Kako doživljavate tu razliku?
Popović: U formalnom smislu razlike su velike. A u ovom ontološkom, duhovnom smislu često ne moraju biti. Ako uzmemo neke velike, dominantno prozne pisce, poput Kiša, Kafke, Babelja, Markesa, u njihovoj prozi naći ćete mnogo poetskoga, čak više nego u njihovim pjesničkim djelima. Na primjer, u Kišovoj prozi više je poezije nego u njegovim stihovima. Zato ne treba uvijek slijepo slijediti ta žanrovska određenja, mada proza traži disciplinu, posvećenost i kontinuitet, za razliku od poezije koja često dolazi u bljeskovima, u naletima inspiracije. Uprkos tome, mislim da je zabluda da su veliki pjesnici oni koji su bogom dani. Homer nije imao od koga učiti. Poezija takođe traži jedan ozbiljan rad, i u zanatskom smislu, ali i u smislu lektire, čitanja. I za poeziju kao i za prozu je jako bitno učiti od onih koji su bolji od vas, koji su završili svoje djelo. To je najbolja kritička recepcija onoga što pokušavate da pišete.
P. rad: Prepoznati ste i kao autor koji u svojim esejima problematizuje razne aspekte crnogorske nacije, društva, kulture. Zašto se aktivni na taj način i zašto je, po Vašem mišljenju, važno da umjetnik ostvaruje i ovu vrstu angažmana?
Popović: Ne mislim da je nužno da umjetnik bude društveno angažovan. Vrlo cijenim tu prustovsku ili kafkijansku poziciju. U prostoru duha postoji jedna velika sloboda, koja nije nužno vezana za savremenost, egzistenciju, političke ideje, društvena kretanja itd. Ja respektujem pisce koje imaju određenu vrstu gadljivosti prema onome što politika kao takva jeste. Međutim, moj temperament, moje nasljeđe, ambijent u kom sam se formirao, vrijeme u kom sam živio – nijesu mi dozvoljavali distancu. Da pripadam nekoj većoj kulturi i nacionalnoj zajednici sigurno bih bio distanciran od svega toga, pogotovu od dnevnih događaja. Jer, u samom početku, taj moj pjesnički krug je bio solipsistički, više naginje dekadenciji, underground-u, nego bilo kome mainstream-u. Sredinom osamdesetih godina događali su se veliki prevrati, koji su uticali na moj razvoj, intelektualni, mentalni, u svakom pogledu. Uhvatio sam se za ideju koja je u tom trenutku izgledala potpuno beznadežno. To mi je imponovalo. Kada jednom uđete u tu vrevu, a stvari ne ide onako kako ste zamišljali, nego se stalno vraćaju kao kroz nekakve krugove, onda postajete dio toga i imate osjećaj obaveze pa se, jednostavno, ne možete odatle izvući. Smatrate da možete nešto doprinijeti, da vas u tom nekom malom krugu nema ko zamijeniti i to je ta naša crnogorska priča – vjerujem da su se sa sličnim nespokojstvima susretali i ljudi koji su živjeli prije mene. Ja se, lično, mnogo bolje osjećam u svijetu literature, nego politike i nacionalnih ideja, ali život nije samo dat, neke su i okolnosti zadate. Mogao sam biti potpuno distanciran, moji književni počeci su bili takvi da su pretendovali na jedan mnogo širi prostor, koji nije bio vezan za Crnu Goru. Moje prve pjesme su objavljivale „Književne reči“, „Književne novine“, „Republika“, zagrebački „Forum“. Na moj izbor uticale su istorijske situacije i moj osjećaj odgovornosti.
P. rad: Već smo spomenuli Trinaestojulsku nagradu. Osvajali ste nagrade i za prozna, ali i poetska djela. Koju biste od nagrada još izdvojili i šta za Vas, uopšte uzev, predstavljaju priznanja za umjetničko stvaralaštvo?
Popović: Istina, nijesu me mimoilazila priznanja. No, kod mene ništa ne bi promijenilo ni da nijesam dobio nijednu nagradu. Moja potreba za literaturom, moj motiv prije svega kao čitaoca, a poslije i kao pisca, nemaju veze s priznanjima. Kad ste mladi to vam znači puno, naročito meni koji sam bio samouk. Kada sam '83. dobio prvu nagradu za najbolju knjigu to mi je puno značilo. Danas, već na pragu starosti, to mi na neki način imponuje, ali znam svu tu relativnost priznanja i, takođe, jednaku muku svaki put kad sjednete pred kompjuterski ekran – uvijek imate osjećaj kao da pišete prvu stranicu i prvu knjigu, kao da ništa dotad nijeste napisali. Ako izgubite taj kritički osjećaj i pomislite da ste neki bard, neki spomenik, onda ste u velikom mentalnom problemu. Ja, srećom, još nijesam došao u tu fazu. U književnosti je važna sama književnost, a ako se nagrade dese – utoliko bolje.
P. rad: Kako ocjenjujete stanje u crnogorskoj književnosti, ali i našoj kulturi uopšte?
Popović: Sama književna produkcija je daleko iznad književnog miljea, logistike koja je prati, svijesti o toj književnosti, društvene i državne potpore. Književnost je kod nas, u odnosu na ostale oblasti umjetnosti i kulture, umnogome potcijenjena, što govore budžeti koji se odvajaju za književnost u odnosu na, recimo, pozorište, film, čak i likovnu umjetnost. S druge strane, danas prvi put u modernoj istoriji i uopšte tradiciji imamo jednu respektabilnu književnu scenu, koja više nije provincijalna ni u poetskom smislu, ni po svom značaju. Crnogorska savremena književnost je jedna od najzanimljivijih na ovom eks-jugoslovenskom prostoru, a to je potpuno jedna nova činjenica i jedna nova vrijednost. Mi moramo znati da su 60-ih, 70-ih i 80-ih godina najznačajniji pisci u Beogradu bili porijeklom iz Crne Gore. Pisci koji su živjeli u Crnoj Gori su smatrani drugorazrednim autorima. Ne uvijek sa pravom, ali je to smatrano tako. Danas je tu ova mlađa, srednja generacija – Nikolaidis, Spahić, Goranović, Bečanović, Radulović, kao i mlađi poput Dragane Tripković i Stefana Boškovića. Oni ni u čemu ne zaostaju za onim što se danas piše u Beogradu ili Zagrebu, naprotiv.
P. rad: Budući da naš list čitaju i mladi naraštaji, šta biste preporučili budućim piscima, prije svega onima koji se kolebaju da li da objave svoje radove?
Popović: Ja nijesam baš neko ko pretenduje da podučava. Mislim da literaturom ne treba da se bavi onaj ko u književnosti traži neke vanliterarne motive. Jednostavno, ima toliko boljih, lagodnijih, isplativijih izbora u životu. Ako književnost zaista ispunjava vaš duh, ipak je to jedna avantura koja je vrijedna. A što će se u tom komplikovanom stvaralačkom putu desiti – to je takođe neizvjesno. Ja sam u samom početku bio jako nesiguran, stidljiv i vjerujem da svi mladi i pametni ljudi imaju tu nesigurnost. Ja se plašim onih koji u početku vjeruju da su geniji. Vjerujem da od njih nikad neće biti ništa. Naravno, važno je da imaju nekoga u tom prvom stvaralačkom krugu, kao što sam ja imao, ko će mu pružiti ruku, pomoći da objavi prve radove, ne bi li oni došli do čitalaca. Pored talenta i rada, potrebno je i malo sreće, kao i u životu uopšte.
P. rad: Na čemu trenutno radite, koji je to Vaš idući projekat?
Popović: Čim sam završio moj posljednji roman, počeo sam da smišljam što drugo da radim, jer dok sam pisao ova dva romana, osim što sam se mučio – i zabavljao sam se. Imao sam jednu preokupaciju, jedan zadatak da stalno rješavam stvari koje sam mislio da su mi važne. Nedavno sam počeo, poslije pola godine prikupljanja određene građe u Crnoj Gori i vani, da pišem novi roman koji će takođe biti vrlo zahtjevan u formalnom smislu, a i u kompozicijskom, sadržajnom itd. Zamišljen je kao trilogija u kojoj se prepliću savremenost crnogorska i jugoslovenska sa nekim istorijskim događanjima iz vremena Njegoša i knjaza Danila.
P. rad: Da li možda imate u planu i neku novu poetsku knjigu?
Popović: Nemam tu sposobnost da paralelno pišem. Meni je potrebno da se prekopčam iz jednog fajla u drugi. Kad pišem prozu, ja razmišljam o prozi i čitam prozu, a kad se bavim poezijom onda sve drugo ostavim po strani. Smatram da su unutrašnje dinamike jednog i drugog žanra toliko različite da morate da živite puni život i s jednim i s drugim. To je, naravno, moje iskustvo, a znam neke koji pišu paralelno i prozu i poeziju. Ja nemam tu sposobnost.
P. rad: Poznati ste kao izdavač, urednik, publicista. Osnivač ste časopisa Ars, Otvorenog kulturnog foruma Cetinje. Što biste nam rekli o tom segmentu Vašeg angažmana?
Popović: Ja još uvijek imam neki skojevski temperament. Meni je važno da izlaze knjige i da u tome na neki način učestvujem. Posebno sam to smatrao važnim u jednom strašno zapuštenom prostoru. Kad sam počinjao književnu karijeru, pomalo me je bilo stid kad odem na velike sajmove poput beogradskog i onda vidim štandove „Pobjede“ ili „Oboda“ za koje se s 50 metara vidi da je to nešto provincijalno, odnosno da naše pisce – i ako ih ima – nema ko da isprati, da im da malo vjetra u leđa. Ako za išta što sam radio sa sigurnošću mogu reći da je imalo smisla to je što sam možda uspio donekle da pomognem mlađoj generaciji. Jer, naročito ako živite u Crnoj Gori, važno je da vam neko otvori puteve, ili da vam ih skrati, pošto će knjiga, ako je dobra, naći put do čitalaca kad-tad. Još uvijek imam iluzije i snage da se bavim time, mada bih volio da me neko malo odmijeni i da se više bavim svojim knjigama nego tuđim.
BIO-BIBLIOGRAFIJA
Milorad Popović rođen je 1957. godine u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Objavio je sedam knjiga poezije: „Sa trga glodara” (Cetinje, 1981), „So Jude” (Cetinje, 1982), „Nema više klađenja” (Podgorica ,1985), „Red se polako zavodi” (Nikšić, 1987), „Cetinjski ljetopis“ (Podgorica, 1991), „Nesigurna zemlja“ (Cetinje, 2005) i „Raskršća” (Cetinje, 2008), te knjige eseja: „Mali narod i nacionalizam” (Cetinje, 1997), „Crnogorsko pitanje” (Ulcinj, 1999), „Podijeljena nacija” (Podgorica, 2010) i „Njegoš i crnogorska nacija” (Cetinje, 2011.). Autor je i dva romana: „Karnera“ (Zagreb, 2013) i „Čovjek bez lica“ (Zagreb, 2016). Poezija, proza i eseji prevedeni su mu na desetak stranih jezika. Dobitnik je više nagrada za književnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.
N. N.