Povodom dešavanja vezanih za maturski ispit iz crnogorskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti, javnosti se obratilo nastavničko vijeće podgoričke Gimnazije „Slobodan Škerović“. Njihovo obraćanje prenosimo u cjelini:
„Povod za ovu reakciju znaju svi. Reakciju jedinu moguću, javnu i s porukom. Jer, postoje stvari koje nemaju cijenu. Postoji momenat kada se sunovrat mora zaustaviti. Svjedočimo mu.
Na maturskom ispitu iz crnogorskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti praktično je dekretom izmijenjeno skoro 600 ocjena. Diskvalifikacija zbog neupitnog korišćenja onoga što nije dozvoljeno pretvorila se u svoju suprotnost − nagradu za čin. Prethodili su joj unaprijed dati testovi iz matematike za eksternu provjeru znanja za osnovce, ali i javnosti dostavljeni kilometarski transkripti s viber grupa koje su, sada to znamo, bile aktivne tokom i tih i svih ostalih eksternih provjera znanja.
I to nije sve. Onima koji su svoj posao odradili prema svim profesionalnim standardima i vodeći se legislativom skandirano je 'lopovi', 'miševi', ali i 'izađite napolje', dok su sjedjeli zaključani u podrumskim prostorijama i čekali policiju.
Ispod krova Ministarstva.
Broj roditelja/učenika koji su tog dana bili u zgradi Ministarstva prosvjete, a koji se javno ogradio od tog čina je nula. Precrtana nula.
Posljednje što sada smijemo je da oćutimo.
Sada je jasno da je i ranije trebalo biti glasniji, dok smo tonuli, ali i dok je javni iskaz složnog esnafa ipak mogao proizvesti smislenu reakciju.
U 'retrovizoru' posmatramo koloplet. Sve je tu, sve brojnije, ne i smislenije, administrativne obaveze koje su se, jedna za drugom, nizale dok nas nisu nanizale u birokratski besmisao, nemoć pri spoznaji da je programe nemoguće realizovati, sem 'informativno', očajnički pokušaji da se ta (ne)mogućnost nadraste, improvizacije pri pripremanju i realizaciji nastave u doba kovida 'kako bismo odgovorili izazovu', ali i kucanja na zatvorena vrata kada smo predlagali rješenja. Ćutanje administracije postao je model funkcionisanja koji je svaka naredna nasljeđivala od prethodne i dodatno usavršavala. Trenutno svjedočimo perfekciji tog mehanizma.
Ovo čemu svjedočimo je očekivani i opasni epilog: petice koje su same po sebi svrha, 'Luča' kao roditeljski statusni simbol, a ne potvrda i priznanje izvrsnosti, neupitna funkcionalna nepismenost i gotovo groteskni pokušaj da se popravi plasman na PISA ljestvici, tek radi plasmana, ali ne i radi suštine na koju on ukazuje. Čega god bismo se sada dotakli naišli bismo na krater. Od popuštanja pod pritiscima roditelja i sredine koje zanima (samo i isključivo) ocjena, preko nepoštovanja školskog kalendara iz razloga koji vrijeđaju inteligenciju, pa sve do opskurnih prozivki potpuno neupućenih u vezi s dužinom našeg godišnjeg odmora i gotovo smiješnih prijetnji istih takvih osmočasovnim radnim vremenom u uslovima kad ni virtuoz ne može uraditi valjani raspored časova.
Nakon posljednjih dešavanja, oličenih u cijeloj seriji ne samo nezakonitih postupaka Ministarstva prosvjete već i duboko neetičkih, nevizionarskih i potencijalno destruktivnih kada je dalji rad na obrazovanju naših najmlađih u pitanju, prosvjetni radnici su ostali u čudu: stariji, koji dugo pamte, pod utiskom da se, eto, konačno srušio i krov obrazovanja jer ga više nisu mogli držati davno zaljuljani potporni stubovi, dok mlađi i sasvim mladi vide samo ruševinu i pitaju se kako da se iz nje izvuku.
Ostaje enigma kako je moguće da među nama još uvijek postoje oni koji slamku spasa traže u obmani da se lični integritet i dostojanstvo, kao i društvo znanja, mogu braniti i graditi individualnim naporima. Ne mogu! Kada krov kisne, kisne i sve ispod njega.
Nemojmo se čuditi učenicima − prepisuju već dugo, uglavnom od kreatora ovakvih rješenja (i razrješenja), prepisuju od neke novoformirane komisije koja je prihvatila da zgazi na struku i koja je za dva dana obavila posao za koji su nekome drugome bili potrebni mjeseci, prepisuju od onih koji do beskonačnosti raspravljaju o tome kako izvući dvojku od učenika kojemu ne poznaju boju glasa, ali ne i o onima najboljima, na kojima se štedi novac za odlazak na prestižna takmičenja. Dakle, to su naši maturanti pribjegli radnjama koje su vidjeli na najvišim instancama. Nismo li napunili institucije, pa čak i zdravstvene, falsifikovanim diplomama, ne samo srednjih škola i fakulteta već i doktorata.
Sigurno postoji način da se deformisano reformiše. Ne postoji ništa što, s mehanizmima koje posjeduje, država ne može ostvariti, samo ukoliko je volje. Postoji način da se vrati povjerenje u poljuljani sistem vrijednosti. Za početak, dovoljno je u modu vratiti malo stida, mnogo strpljivog rada i razumijevanje da fotelja nije ležaljka u službi demonstracije moći, već odgovornost koja zahtijeva rezultate.
U međuvremenu, šta reći đacima? Sadašnjima, bivšima?
S kojim alatom u rukama poslije svega ući u učionicu kad su, što je naš najveći sunovrat, naše kolege po hljebu svemu zadale posljednji udarac!?“