Da vannastavne aktivnosti mogu imati dugoročni značaj ne samo za učenike, nego i za njihovo šire okruženje, već dvije godine dokazuje inicijativa koju zajedno realizuju podgorička Osnovna škola „Dr Dragiša Ivanović“ i NVO „Eco Logic“. Oni su, uz finansijsku pomoć Fondacije „Petrović Njegoš“, pokrenuli prvu školsku baštu u Crnoj Gori, koja je u javnosti prepoznata kao jedan od načina ranog učenja djece o važnosti unapređenja životne sredine, što bi, opet, trebalo da bude neophodna karika socijalizacije u zemlji koja u svom najvišem pravnom aktu gotovo četvrt vijeka ističe epitet „ekološka“.
Aleksandar Novović, osnivač i uz Kristinu Žugić „starosjedilac“ bašte „Ekologika“ na Marezi, ističe kako je do saradnje sa Školom došlo na inicijativu učiteljice Biljane Miličević Prelević.
„Ona nas je posjetila u bašti na Marezi kako bi se bliže upoznala sa našim projektom, a zatim, nakon dobijanja informacija o širem društvenom značaju projekta i samoj ideji o školskoj bašti, ponudila je svoju saradnju da projekat započnemo u 'Dr Dragiša Ivanović'. Uz njenu inicijativu, naš projekat je proslijeđen upravi škole, ubrzo je uslijedio i sastanak sa direktorom, roditeljima, djecom, a na radost svih nas Ministarstvo prosvjete je prepoznalo ideju i dalo saglasnost za realizaciju projekta. Takođe, ključnu ulogu imala je Fondacija 'Petrović Njegoš', bez čijih materijalnih sredstava ne bismo uspjeli da pokrenemo priču“, napominje on.
Za inicijatorima školske bašte već je bogato iskustvo od nekoliko aktivnih polugodišta, mada je riječ o projektu koji bi se samo kod nas mogao nazvati novinom.
„Školska bašta je koncept koji u svijetu odavno postoji i zbog svojih višestrukih benefita se ovakav rad sa djecom pokreće još u vrtiću. Sve ono što smo zamislili u teoriji i što je pisalo da ćemo sresti – pronašli smo u praksi, čak i više, s obzirom na to da svako područje zahtijeva svoj poseban model. Djeca su sjajno odgovorila na sav naš rad, a ono što nas čini najsrećnijima jeste da su se upravo ona djeca koja su loši đaci, neaktivni na časovima, kod nas pokazala kao vrlo aktivna i uključena u rad. To nam je možda i najveće postignuće“, otkriva Novović. „Vidjeli smo u praksi da ne postoje nezainteresovana djeca, nego samo nezanimljiv pristup djeci. Svako dijete je posebno i potrebno je svima dati podjednake šanse za rad, što se interaktivnim pristupom i dobija. Nakon dvije godine smo još više motivisani da guramo ovaj projekat jer se zaista pokazao izuzetnim. Što se tiče same realizacije, nakon tri polugođa uspjeli smo da zaokružimo koncept i sada postoji vrlo jasan set radionica i baštenskih aktivnosti kroz koje se učenici upućuju u oblasti poput održivog razvoja, energetike, zaštite životne sredine, tretmana otpada, klimatskih promjena... ali i u život biljaka i bašte, zdrave stilove života, značajne lokacije u gradovima i na periferijama, kao i načine kako možemo da doprinesemo održivim i zelenijim gradovima.“
U „Ekologici“ nijesu bili skeptični po pitanju interesovanja djece za ovaj vid vannastavne aktivnosti, pošto su im istraživanja pokazala kako najmlađi „i više nego oduševljeno pristupaju 'zelenim' aktivnostima“, što se na kraju ispostavilo kao tačno, imajući u vidu da su „djeca željna drugačijeg pristupa, interaktivnosti, kreativnosti“. Naš sagovornik nam otkriva i zbog čega školske bašte mogu biti važan segment razvoja ekološke svijesti i uopšte intelekta svakog djeteta.
„Savremena metodika nastave temelji se na kreativnosti, interaktivnosti, praksi više nego teoriji, povezivanju lokalne zajednice sa školom, uključenju djeteta u lokalnu zajednicu, probleme i potencijalna rešenja. Ukoliko ne želimo pasivne građane, moramo djecu od početka osvješćivati. Đaci koji su prošli sa nama godinu školske bašte već znaju sa kojim se problemima suočavamo u lokalnoj zajednici, kako se to odražava na planetu, šta oni mogu uraditi po tom pitanju kao pojedinci. Oni su već čuli za termine kao što su održivost, permakultura ili kompostiranje, u praksi vidjeli šta znači jedno, a šta drugo. Svako dijete je kroz različite aktivnosti došlo do izražaja, doprinijelo i osjetilo da je uradilo nešto korisno. Važno je da mališane izmjestimo iz okvira, kalupa u koje smo navikli da ih stavljamo. Važno je da vide svu tu povezanost koja postoji u svijetu. Nijesu u Finskoj ukinuli predmete bez razloga. Svaka akcija ima reakciju na više mjesta, a ovakav pristup upravo omogućava djeci da reaguju na ono što vide“, kaže Novović.
On nam pojašnjava kako su tekle radionice u školi.
„Radionice su se odvijale jednom nedeljno. Djeca su učila prije svega o svojoj lokalnoj zajednici. Učili smo o drveću u njoj, o parkovima oko nje, značaju svega toga, zatim o problemima i rešenjima. Svaka radionica je bila interaktivna i jasno metodički koncipirana. Uglavnom bi započela crtanim filmom vezanim za temu o kojoj govorimo, potom je tu bio segment u kojem se informišu, pri čemu se daje veliki prostor pitanjima i reakcijama na novostečeno znanje. Na kraju bismo uvijek kroz neku igru zaokružili naučeno. Pored baštenskih dnevnika, nakon svake radionice djeca su popunjavala evaluacione i radne listove. Cilj je bio da se što više razvija divergentno mišljenje, tako da su na taj način koncipirani i radni zadaci. Takođe, đaci su ocjenjivali i nas kao predavače i same radionice, što je još jedna značajna povratna informacija o postignutim rezultatima na radionicama“, naglašava Novović, izrazivši nadu da će saradnja sa OŠ „Dr Dragiša Ivanović“ biti nastavljena i naredne školske godine, a da će se projekat proširiti makar na još jednu školu.
Na koncu, zamolili smo Kristinu Žugić da sažme utiske i pojasni zašto bi i ostale vaspitno-obrazovne ustanove trebalo da, u skladu sa mogućnostima, pokrenu sličnu inicijativu.
„Smatramo da je ovo priča koja govori sama za sebe. Zahtijeva vremena i savremeniji pristup učenicima, ali svakako daje rezultate, izuzetno je značajna za psihofizički razvoj djece, razvija kod njih empatiju i osjećaj za timski rad, kao i dinamično suočavanje sa zadacima i problemima gdje operativno i praktično koriste svoja znanja. Važno je ovoj priči prići pažljivo i ozbiljno i prije svega iskreno i posvećeno. Dakle, skoro da nema alibija da 'nema dovoljno uslova ili mogućnosti'. Ova priča svuda u svijetu je počinjala kroz veliki entuzijazam i prosvjetiteljsku misiju prosvjetnih radnika i drugih aktera. I u našem slučaju, pokazalo se da su volja i posvećenost osnovni uslovi za razvoj projekta. Školska bašta nije samo sadnja bašte, to je niz edukativnih radionica koje za cilj zapravo imaju razvijanje drugačijeg načina razmišljanja kod djece od onog koji trenutno imamo kod mladih generacija u našoj zemlji. Potrebno nam je da stvaramo aktivne građane koji su svjesni problema i rješenja problema i, najbitnije od svega, nešto što u našem narodu još nije zastupljeno, važno je da shvate da smo mi dio problema. Podizanje ekološke svijesti nije samo priča o baštama ili povrću, to je priča o zdravoj zajednici, o individui koja je važna i ima svoje mjesto u društu, to je socijalna priča koja izmješta ugrožene grupe sa margina društva i stavlja ih u centar. Izmještanjem djece iz sterilnih okruženja kakve su učionice dobijamo građane koji uviđaju probleme i koji promišljaju o potencijalnim rješenjima, a to je nešto što nama svakako treba (PISA istraživanja nam to pokazuju) i što savremena metodika nastave potencira“, naglašava ona.
Učiteljica Biljana Miličević Prelević pojašnjava da je otuđenost djece od prirode bio njen osnovni motiv za pokretanje ovog oblika vannastavne aktivnosti.
„Naime, živimo u vremenu u kojem djeca statično provode vrijeme ispred računara ili TV-a, pa se tako odgajaju generacije koje se sve manje kreću i sa sve većim su brojem razvojnih smetnji. Zatim, aktuelna priča o održivom razvoju i zaštiti životne sredine ima smisla jedino ako čitav život u obrazovnim ustanovama bude u skladu sa ekološkim zahtjevima. Školske bašte su koncepti svih savremenih obrazovnih sistema koji brinu o najmlađima u želji da stasaju u zdrave i odgovorne mlade ljude koji će znati da brinu o prirodi i doprinesu njenom očuvanju. Svi ovi razlozi i ideje o održivom razvoju bili su jednaki sa idejama dragih ljudi iz NVO 'Eco Logic', pa je saradnja bila logična“, navodi ona.
Po mišljenju naše sagovornice, ekološko angažovanje najmlađih ima velike benefite i po pojedinca, ali i po zajednicu.
„Formiranje bašte i učenje na otvorenom podrazumijevaju primjenu najsavremenijeg koncepta obrazovanja. Školske bašte su otvorene učionice u kojima se promoviše značaj zelenih površina u urbanom okruženju i značaj primjene novih metoda nastave i iskustvenog učenja. Ovako koncipirana školska bašta je ključ razumijevanja prirodnog okruženja koji djeci daje mogućnost da razviju odgovorno ponašanje prema sredini u kojoj žive“, ističe ona, dodajući: „Sjajna stvar je i što baštenske aktivnosti podrazumijevaju okupljanje različitih generacija. Dok rade – djeca uče usvajajući modele ponašanja odraslih (nastavnici, roditelji, volonteri, saradnici), a takvo učenje je trajnog karaktera. Dakle, svi uče da svojim aktivnostima mogu promijeniti stanje svoje okoline, promijeniti kulturu življenja i usvojiti zdrave i održive stilove života.“
Ono što je najvažnije u cijelom kontekstu jeste činjenica da su djeca aktivno prihvatila učešće u nastanku i razvoju bašte.
„Sva djeca su željna mogućnosti da se pokažu u nekom stvaranju koje je blisko životu, a školska bašta, kao otvorena učionica, upravo im to omogućava. Podsticajno okruženje u kojem se radi i metode rada koje se koriste omogućavaju im da se slobodno izražavaju, postavljaju pitanja, budu kooperativni, imaju zajednički cilj, raduju se plodovima i uživaju u prirodi. I, zbog svega toga – naši đaci se zaista raduju svakoj baštenskoj aktivnosti“, ukazuje Miličević Prelević.
Program školske bašte se posebno bavi edukacijom roditelja, pa su i oni, kako svjedoči naša sagovornica, često prisutni na radionicama.
„Roditelji su svjesni da se njihova djeca bolje snalaze u virtuelnom svijetu nego u stvarnom, pa ovaj program doživljavaju kao mogućnost da im djeca usvoje zdrave životne navike i vještine važne za budući samostalan život. Do sada smo od njih dobijali veliku podršku, pa se tome nadamo i u budućnosti“, kaže ona.
Pitanje svih pitanja jeste i ono o potencijalnom nastavku projekta u školi koja je, sada se može komotno reći, perjanica ovog naprednog oblika edukacije u Crnoj Gori.
„Školska bašta je projekat koji se ne završava već se samo nadograđuje, širi (porodica, obrazovna ustanova, lokalna zajednica) i tek treba da dobije na važnosti. Nadam se da će inovatori naših nastavnih planova i programa uvidjeti značaj ovakvog koncepta obrazovanja i podržati formiranje školskih bašta gdje god je to moguće, stvarajući tako centre za održivi razvoj“, zaključuje Biljana Miličević Prelević.
N. N.
