Nedavno je u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica, u okviru biblioteke „Mostovi“, objavljen roman „Vučji urlik“ istaknutog kosovskog pisca Aga Apolonija. Tim povodom razgovarali smo s urednicom izdanja Biljanom Miranović.
Kako je došlo do saradnje sa Agom Apolonijem?
Ag Apoloni je savremeni kosovski pisac koji je uspio „uhvatiti“ atmosferu vremena u kojem živi, bliže ga dočarati i otvoriti pitanja bitna za decenije u kojima stvara. Njegovo književno stvaralaštvo prepoznato je u regionu i Evropi, o čemu svjedoče prevodi njegovih djela na engleski, njemački, italijanski, češki, makedonski, srpski jezik. Roman „Vučji urlik“ objavljen je 2013. godine u Prištini, a na crnogorski jezik je preveden 2022. S književnim opusom Apolonija bliže smo se upoznali za vrijeme drugog sajma knjiga u Tuzima 2021. godine, dok je saradnja potvrđena na 24. sajmu knjiga u Tirani iste godine. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica na sajmovima knjiga u Tuzima i Tirani posjetiocima predstavlja, kao izlagač, bogatu udžbeničku i vanudžbeničku literaturu na albanskom jeziku, koja je važan segment naše izdavačke kuće.
Recite nam nešto o romanu – koji je tematski okvir i šta ga je preporučilo za prevod i objavljivanje u Zavodu?
„Vučji urlik“ je egzistencijalni roman u kojem narator, tridesetogodišnjak, simboličnim putovanjem kroz Danteov Pakao ovoreno govori o vremenu i prostoru u kojem živi. Izražava revolt protiv svega albanskog: albanske istorije, književnosti, politike, institucija, albanskog mentaliteta. Kritičan je prema cijelom svijetu, posebno prema balkanskom regionu. Obrađuje mnoge teme iz više uglova. Aludira na političku nemoć na današnjem Kosovu i Balkanu, na probleme obrazovnog sistema, zdravstvenog sistema, rastućeg vjerskog ekstremizma, na siromaštvo. Roman govori i o stradanjima ljudi tokom rata, poginulim i nestalim, o strašnim sudbinama ljudi koji doživljeni zločin nijesu mogli podnijeti, sa njim živjeti, već su završili u duševnoj bolnici ili izvršili samoubistvo. Paralelno i vrlo otvoreno, u stilu Bukovskog, opisuje ljubavne i seksualne odnose i različite stepene njihove uzaludnosti. Djelo je prožeto melanholijom i bijesom praćenim ironijom. Žanrovski, tekst se kreće od brikolaža, preko poezije, scenskih intervjua do drama. U romanu su česte aluzije i citati, brojne su reference na druga književna djela, pop muziku, film i pozorište, slikarstvo. Autor je u stanju da pomiješa prolazno s besmrtnim, što nije slučajno. „Vučji urlik“ ima trinaest poglavlja. Događaji su smješteni na Kosovu, u Makedoniji, Albaniji, Crnoj Gori, Italiji i u Beču, đe je roman završen. Roman je napisan jednostavno, razumljivo, bavi se pitanjima koja su nam svima bliska. Koristeći se lokalnim posebnostima autor ukazuje na univerzalne probleme. Sve navedeno je ovaj roman preporučilo za prevod i objavljivanje u Zavodu.
Kako biste okarakterisali jezik kojim je roman pisan, stil? Kako je to transponovanje u drugi jezik izgledalo iz ugla prevodioca?
Stilski registar u romanu „Vučji urlik“ širok je, kreće se od najgrubljeg dijaltskog govora do rječnika univerzitetskog profesora. Roman je na crnogorski jezik preveo Danilo Brajović. Transponovanje tako širokog stilskog registra svakako je zahtjevno i izazovno za prevodioca, čemu je Danilo Brajović, po mišljenju mnogih, odgovorio na najbolji način. Da bismo imali bolji uvid u posao prevodioca kao i u izazov koji je ovaj roman stavio pred njim, citirala bih Danila Brajovića:
„Roman ‛Vučji urlik‛ mozaik je eseja, pjesama, tekstova, priča, dnevnika i dijaloga burnog, silovitog, duboko emocionalnog jezika, koji žari i ledi gotovo istovremeno, jezika u previranju, ponositog, prkosnog, ali koji ostavlja snažan utisak spontanosti i iskrenosti. To je proza koja se naslanja i izgrađuje na temeljima poezije i drame. To je lirika sa bogatim elementima mitološkog, filozofskog, muzikalnog i animacionog. Eho divljeg u nama koji se iskazuje u alegoričnim konfrontacijama unutar djela. Preplitanje svega navedenog je naizgled zamršeno, ali efekat je zadivljujući. Autor je u stanju da pomiješa prolazno sa besmrtnim, čime dokazuje duboko znanje i lakoću koju sebi mogu priuštiti samo oni pisci velikog umjeća i stručnjaci za takve kompleksne književne procese. Karakterističan je veliki broj citata koji ne služi da pokaže horizonte autora, ili da bi se čitalac na svakoj strani pored razotkrivanja bogatog konteksta možda osjećao sitnim, jer Ag Apoloni ne pravi razliku između citata od Getea i tekstova pjesama Džastina Timberlejka.
Imajući sve gore u vidu, sami proces prevođenja je bio krajnje zahtjevan i izazovan, kako sa leksičkog i sintaksičkog aspekta, tako i sa aspekta nastojanja da se prepozna i prenese svaka emocija, nota, miris, ritam, boja itd, kojih je bilo na pretek. Sam prevod predstavlja preoblikovanje književnog djela na drugom jeziku, ali bez mijenjanja njegovog sadržaja, u smislu umjetničkog, figurativnog i poetskog diskursa, kako bi se prenijela ista iskustva i emocije kao i u originalu (ni manje ni više). I na kraju, proces ovog prevoda pratio je, pored osjećaja profesionalne odgovornosti i osobite pažnje, i osjećaj posebnog zadovoljstva što će se čitaocima u Crnoj Gori moći prenijeti na crnogorskom jeziku sve ono što ovo književno djelo čini izuzetnim.“
Zašto smatrate da bi ovaj roman mogao zainteresovati čitaoce u Crnoj Gori?
„Vučji urlik“ je savremen roman, napisan je jednostavno i razumljivo. Otvoreno govori o balkanskom mentalitetu i problemima koji su svima nama zajednički, i ne samo na Balkanu. Autor je uspio da lokalnim posebnostima ukaže na univerzalne probleme, što je i osnovni motiv ovog romana. Narator romana je kontinentalni Balkanac, bez mediteranskog šarma. Obrazovan, uspješan, mizogin, nasilan, kontrolisano koristi drogu i nekontrolisano se alkoholiše. Tridesetogodišnjak je. Ima popunjen katalog lijepih žena, najčešće tuđih; opravdanje zašto ne može biti sa ženom koju voli; vjeruje u ljubav samo jedne žene – majke. Urliče kao vuk sa skoro svake strane ovog romana. Zastrašujući su to urlici beznađa, bola, bijesa, ali i urlici požude. Uostalom, lakše je viđeti tuđe nego svoje mane.
Knjiga je objavljena u okviru biblioteke „Mostovi“. Na kojim idejama se ona temelji?
„Vučji urlik“ je osma knjiga u produkciji biblioteke „Mostovi“. Biblioteka „Mostovi“, što samo ime govori, a po riječima Nađe Durković, savjetnice za izdavaštvo u Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica, nastoji povezati raznorodne stvaralačke vizije svijeta i čovjeka u njemu, literarne forme, stilove, jezike, kao i čitalačke odgovore na otvorenost najvrednijih književnih ostvarenja. U okviru ove edicije objavljujemo djela renomiranih autora svjetske književnosti, namijenjena djeci, mladima i odraslima, uz posredovanje najboljih prevodilaca iz Crne Gore i regiona. Želimo da ova biblioteka podstakne prevodilaštvo literarnih djela u Crnoj Gori i da tako doprinesemo razvoja segmenta koji nedostaje našoj kulturi.
Šta je dosad objavljeno u sklopu nje, a da li biste mogli najaviti i neki novi naslov?
U Biblioteci „Mostovi“ do sada su objavljene knjige:
- Umbeto Eko, Euđenio Karmi: „Tri priče“
- Eva Lipska: „Operativno pamćenje“, izbor iz poezije
- Adam Zagajevski: „Stvarni život“, izbor iz poezije
- Adam Zagajevski: „Pjesnik razgovara s filozofom“, eseji
- Lešek Kolakovski: „Koja pitanja postavljaju veliki filozofi“, eseji
- Ketlin Džejmi: „Vidici“, putopisi
- Uroš Zupan: „Lagana plovidba“, poezija
- Ag Apoloni: „Vučji urlik“, roman
U pripremi je izbor iz poezije Nikole Madžirova.
Jedan od ciljeva je i da se podstakne prevodilaštvo u Crnoj Gori. Zašto smatrate da je taj segment dosad bio zapostavljen?
U skladu s misijom Zavoda kao državne izdavačke kuće, želimo da ovom bibliotekom podstaknemo prevodilaštvo u Crnoj Gori, ponudimo našoj čitalačkoj publici djela renomiranih autora svjetske književnosti i promovišemo crnogorski jezik i književnost. Odgovor na to pitanje je kompleksan. Nesumnjivo, jedan od glavnih razloga je finasijski aspekt, jer je prevodilaštvo izazov i u finansijskom smislu. U suštini, najvažnije je imati svijest o tome da je prevodilaštvo važan segment kulture jednog naroda i tražiti načine da se unaprijedi.
Na koje sve načine smatrate da se može unaprijediti?
Naša izdavačka kuća planira određen budžet za prevodilaštvo, raspisuje konkurs za najbolji prevod književnog djela s engleskog, francuskog, njemačkog, italijanskog, ili španskog jezika, zatim koristi susrete pisaca i izvođača na sajmovima knjiga kod nas i u regionu. Pored autora, njihovih književnih djela, promovišemo i prevodioce.
Zavod za udžbenike primarno objavljuje udžbeničku literaturu, ali sve više su u njegovom fokusu i drugi, vannastavni naslovi. Zašto se ZUNS odlučio na ovu vrstu proširenja produkcije?
Pored primarne izdavačke djelatnosti (udžbenička literatura), naša izdavačka kuća širila je izdavačku produkciju na vanudžbeničku literaturu i osnivala nove biblioteke po kojima je postala prepoznatljiva. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica ima šesnaest biblioteka. Pomenuću samo neke, pored biblioteke „Mostovi“, imamo biblioteke: „Istoriografska izdanja“, „Zublja“, „U svijetu bajki“, „Savremenik“, „Identitet“, „Velikani“, „Portreti“, „Kalon“, „Genus“, „Eppur patrimonium“. Informacije o objavljenim djelima, kao i opis biblioteka, zainteresovani mogu viđeti na našem sajtu (https://zuns.me). Zavod za udžbenike i nastavna sredstva nastoji promovisati književno stvaralašto Crne Gore za đecu, mlade i stare, istoriografiju, kulturnu baštinu, likovnu i muzičku umjetnost…
BIOGRAFIJA AUTORA
Ag Apoloni rođen je 1982. godine u Kačaniku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, dok je studije dramaturgije i književnosti završio 2005. godine na Univerzitetu u Prištini. Iz ekonomskih razloga, 2006. godine prekida studije filozofije i dvije uzastopne godine većinu vremena provodi u prištinskoj bolnici brinući se o svom bolesnom ocu. Stekao je titulu magistra filoloških nauka 2008, a 2012. godine dobio je zvanje doktora filoloških nauka. Trenutno radi kao profesor na Univerzitetu u Prištini.
Apoloni je radio kao novinar, urednik i glavni urednik nekoliko dnevnih, književnih i kulturnih časopisa u Prištini. Glavni je urednik časopisa za kulturu „Simbol“. Tokom studija vodio je poetski dnevnik, koji je objavio pod naslovom „Zomb“, zatim izdaje knjige poezije „Senekine sandale“ i „Retorika ćutanja“. Pripovijetku „Zazen“ napisao je kao omaž svom prijatelju, koji je po završetku studija na odsjeku za filozofiju, ne mogavši da nađe posao u svom rodnom gradu, izvršio samoubistvo. Apolonijev književni opus, pored navedenog, čine: „Drame“, „Postmoderna parabola“, „Paradigma Proteja“, „Konicin kofer“, „Hamlet protiv Horacija“. Objavio je romane „Nit nade, nit vatre“ 2020. i „Crvenkapa, bajka za odrasle“ 2022. godine. Njegovo književno stvaralaštvo ističe se dramatičnošću, filozofskim osvrtom i kritičkim odnosom prema istoriji, politici i društvu. Apolonijeve drame izazivaju strah i saosjećanje, njegove pjesme pretvaraju intimni život u umjetnost, a proza izaziva strahopoštovanje i bijes. Dobitnik je više nacionalnih nagrada za književno djelo.
N. N.