Pandemija virusa korona promijenila je ustaljeni režim studiranja, a fakulteti su prešli na kombinovani vid izvođenja nastave - onlajn i uživo, ali samo za manje grupe. Da li i na koji način onlajn nastava utiče na kvalitet prenošenja i usvajanja znanja? Koliko studenti prisustvuju takvim predavanjima i koliko su zainteresovani da aktivno učestvuju u njima? Šta odsustvo interakcije student-profesor donosi?... Samo su neka od pitanja o kojima smo razgovarali sa glavnim akterima tog procesa.
Prof. dr Dušanka Popović, sa Filološkog fakulteta u Nikšiću, podsjeća da je ljudskoj prirodi neophodan neposredan kontakt između pojedinaca i grupa za kompletnu razmjenu u bilo kojoj vrsti komunikacije.
„Onlajn nastava jeste način da se odgovori na situaciju u koju nas je dovela aktuelna pandemija i da se nastava odvija uprkos okolnostima koje nas ograničavaju. Nedostatak neposredne komunikacije i svih prednosti koje ona ima nadoknađujemo zadacima koji dodatno angažuju studente čineći ih aktivnim subjektima u istraživanju i izučavanju određene problematike. Mislim da ta dodatna angažovanja i profesora i studenata, u okolnostima kakve jesu, održavaju kvalitet u prenošenju i usvajanju znanja i vještina“, smatra Popovićeva.
Evidentno je da studentima teško pada i što ne mogu da se druže sa kolegama i međusobno sarađuju, nedostaje im i praktična nastava i laboratorijske vježbe koje imaju mnogi smjerovi na fakultetskim jedinicama Univerziteta Crne Gore (UCG).
„Nama na Filološkom fakultetu predstoji da razmotrimo organizaciju prakse u školama tokom ljetnjeg semestra, s obzirom na to da je ona važan dio nastave metodike jezika i književnosti na svim studijskim programima i pripreme naših studenata za nastavnički poziv“, naglašava naša sagovornica.
Prema njenom mišljenju, prisustvo studenata identično je onom iz redovne nastave – uključuju se u onlajn predavanja i prate nastavu u manjem ili većem broju. Otežavajuća okolnost često je ambijent iz kojeg se student uključuje – prisustvo više osoba u okruženju, nedostatak prostora ili neadekvatnog prostora u kojem se mogu izolovati često uslovljava isključenje i kamere i tona, što je još jedna prepreka za uspješnu komunikaciju. Takođe, kvalitet interneta koji često ne zavisi samo od korisnika, uslovljava isključenja i ponovna uključenja tokom nastavnog procesa. Ipak, čini se da motivacija za učenjem i znanjem ne jenjava, pa se zajedničkim nastojanjima i profesora i studenata ovakve okolnosti uspješno prevazilaze.
Od studenata se mogu čuti pritužbe da ekran ne može da zamijeni nastavu uživo i direktan kontakt sa predavačem.
„Da, ovakve okolnosti prilično su smanjile interakciju i aktivo uključivanje studenata u nastavni proces, iako svi nastojimo da uslove u kojima radimo učinimo što prirodnijim i obezbijedimo nastavne situacije tokom kojih se razmjenjuju mišljenja, te diskutuje i kritički promišlja o temi predavanja. Studenti, istina, ističu problem fokusiranosti i koncentracije, ali, kako sam već navela – pokušavamo da ga rješavamo na različite načine. Olakšavajuća okolnost jeste što smo nastavu na Filološkom fakultetu u zimskom semestru akademske 2020/21. godine, u grupama sa manjim brojem studenata koji slušaju jedan predmet, većinom izvodili uživo. Tako smo uspijevali da analiziramo i prevazilazimo prepreke i da se, na neki način, vratimo u uobičajeni kolosijek. Inače, kao lingvista i metodičar, sasvim podržavam mišljenje da nijedan ekran ne može zamijeniti direktnu komunikaciju među ljudima, ali da je može, u dovoljnoj mjeri, nadomjestiti u situacijama koje jesu vanredne i stoga zahtjevnije od svakodnevnih“, naglasila je Popovićeva.
Pravi studenti mnogo gube
Prof. dr Siniša Stamatović sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Podgorici, iznoseći lično iskustvo, kao i utisak svojih kolega, kaže da mnogo studenata i u normalnim okolnostima ne pohađa redovno nastavu.
„Još drastičnije je mnogi uopšte ne dolaze na nastavu. Prelazak na onlajn predavanja njih ne dotiče. Mislim da bi bilo poželjno izmjeriti procenat studenata koji redovno prisustvuju nastavi”, predlaže on.
„Nesporno, onlajn nastava pruža manje od one u učionici jer traje kraće i nema interakcije. Tablu, kredu, živu riječ i uzajamno gledanje u oči studenata i nastavnika ne može nadomjestiti tehnika. Smatram da ‘pravi’ studenti mnogo gube. Žao mi je što ne mogu da se sa svojim studentima družim u učionici”, ističe Stamatović.
Dekanka Arhitektonskog fakulteta prof. dr Svetlana Perović je i prije govorila o novim vidovima nastave i prednostima ovog načina rada.
„Akademsko osoblje i studenti ovog Fakulteta vrlo efektno su se prilagodili izvođenju nastave u virtuelnom formatu. Istovremeno smo dio nastave izvodili u fizičkim prostorijama fakulteta, a vršena su i istraživanja na terenu u sklopu nastavnih predmeta i kroz stručnu praksu, gdje smo baš u ovoj godini potpisali ugovore sa 12 crnogorskih firmi, tako da su studenti obavljali stručnu praksu na različitim gradilištima i u biroima u Crnoj Gori. U tom pravcu, ne mislim da su studenti bili uskraćeni značajno, čak, mislim da smo im posvetili dodatnu pažnju kako bi podsticali kreativnost i inovativnost, kroz različite onlajn aktivnosti. Napominjem da je suvišno naglašavati vrijednost fizičkog kontakta, koji je, usled dominacije digitalne forme učenja, potisnut u drugi plan i to već duže traje. Mi smo iskoristili novonastalu okolnost za brojna onlajn gostujuća predavanja, radionice, istraživanja, konkurse, intenziviranje kontakata“, poručila je Perovićeva.
Osvrćući se uopšte na visoko obrazovanje, ona ne smatra da će se iznuđeni prelazak na dominantno digitalno izvođenje nastave negativno reflektovati na obrazovni sistem.
Ubrzaće se promjene u globalnom obrazovaju
„Naprotiv, uz iščekivanje završetka pandemije, želim da vjerujem da će njeni efekti ubrzati promjene koje su bile više nego neophodne u globalnom obrazovanju, a pogotovu u lokalnim obrazovnim kontekstima. U tom pravcu hoću istaći pozitivnu stranu tog, radikalnog trenutka. Dakle, ozvaničena je potreba za fleksibilnošću i promjenama sa više aspekata, a kroz onlajn učenje naročito je ukazano na mogućnost uštede brojnih resursa (virtuelna mobilnost i interakcija), što je u našim okolnostima naročito korisno. Digitalne tehnologije i digitalne mogućnosti su neshvatljivno malo bile u upotrebi u procesu obrazovanja studenata digitalnog doba, u kojem djelujemo već duže. Pritom, ne mislim samo na model izvođenja nastave. Kombinovane modele učenja bi tebalo ugrađivati u kurikulume uz primjenu naprednih digitalnih tehnologija, kroz sve segmente edukacionog procesa sa akcentom na inovacije“, ukazala je dekanka Arhitektonskog fakulteta.
Ona je izrazila nadu da je došlo vrijeme da shvatimo da zatvaranje u učionice i amfiteatre nije dovoljno, već da treba koristiti raznolike ambijente za učenje, uz intenzivnije korišćenje digitalnih tehnologija.
„Prošlo je doba učenja u čijem je fokusu informacija, jer je ona u informacionom dobu široko dostupna. Potrebne su nam nove (fizičke) i kombinovane forme učenja, nove laboratorije, novi načini razmišljanja u učenju, kako bismo uspjevali bolje da odgovorimo na kompleksna pitanja naših gradova i civilizacije. Nešto je trebalo da se desi, da počnemo kompleksnije razmišljati. Nadam se, koliko god željeli da se što prije vratimo u učionicu, da taj povratak neće biti identičan kao u trenutku radikalnog napuštanja iste. Ne treba zanemariti činjenicu, na koju već uveliko autori ukazuju da je koncept 'humani grad' ekvivalentan konceptu 'informacioni grad', u 21.vijeku. Potrebno je podsticati inovacije, više nego ikad“, zaključila je Perovićeva.
O. Đuričković