Iako je već dugi niz godina u penziji, vaspitačica iz Nikšića Ratka Marojević-Radunović i dalje je veoma aktivna, i dobar je primjer da za uporne i vrijedne nijedan cilj nije nedostižan.
Prisjećajući se svoga djetinjstva i odgajanja u desetočlanoj porodici, ona priča da je naučila da čita sa nepunih pet godina, zahvaljujući analfabetskom tečaju koji se održavao u njenoj kući. U prvi razred osnovne škole pošla je na svoju inicijativu sa pet godina, iako je škola bila udaljena od njene kuće 3,5 km. Nakon što je završila četiri razreda, morala je da se bori da nastavi školovanje
„Osmogodišnja škola bila je udaljena 7,5 km, a patrijarhalna sredina je smatrala da je ženskom djetetu mjesto u kući da obavlja kućne poslove, čuva stoku, kopa u njivi... Međutim, učitelj Milosav Joković upisao me je u peti razred. Otac se protivio, ali je su moja želja i upornost pobijedili pa mi je na kraju dozvolio da idem u školu“, priča Ratka.
Iako se nakon završteka osmogodišnje škole dvoumila da li da upiše gimnaziju ili učiteljsku, prevagnula je želja da što prije dođe do posla, pa se opredijelila se za ovo drugo.
Petogodišnju Učiteljsku školu završila je u Nikšiću. Nakon toga radila je u Osnovnoj školi „Jagoš Kontić” u Straševini. S obzirom na to da nije imala stalni posao, i da je je mogućnost zaposlenja bila bolja u vrtićima, položila je u Beogradu razliku od 17 ispita (četvrtu i petu godinu) i potom se zaposlila u Dječijem vrtiću „Dragan Kovačević” u Nikšiću. Vanredno je završila Pedagošku akademiju u Nikšiću (odsjek razredna nastava) i to kao najbolji student. Zbog nemogućopsti zaposlenja u osnovnoj školi, naknadno je završila i smjer predškolsko vaspitanje i obrazovanje i ostala da radi u vrtiću do penzije.
„Mislim da sam se u vrtiću ostvarila kao vaspitač. Ta mala, bezazlena stvorenja su me inspirisala za sve što je lijepo. Imala sam sklonost ka psihologiji tako da mi je rad sa djecom od tri do sedam godina bio pravi izazov. Posebno su me interesovala djeca sa problemima u razvoju (tada nije postojao Program inkluzivnog obrazovanja i vaspitanja)“, ističe naša sagovornica.
Ona naglašava da je imala veoma dobru saradnju sa roditeljima, pa je godinama organizovala i vodila djecu predškolskog uzrasta na zimovanja i ljetovanja. Ukazujući da su, pored upornosti i istrajnosti, za uspjeh neophodni i ljubav i sklonost ka odabranom pozivu, mladima koji su zainteresovani za ovu profesiju preporučuje da, prije nego se odluče da se školuju za vaspitače, dobro analiziraju sebe jesu li za taj poziv.
Kada je pošla u penziju, nije se prepustila uobičajenoj letargiji već je nastavila da bude aktivna. Osim što je dosta putovala po Evropi, uključila se u organizaciju žena „Jelena” u Nikšiću, aktivno učestvuje u sportsko-rekreativnom društvu „Veterani”. Takođe se uključila i u internacionalna kompaniju „GNLD“ iza koje stoji Svjetska zdravstvena organizacija, koja se bavi strategijom prevencije raznih hroničnih bolesti na način što preporučuju sopstvene proizvode kao dodatak ishrani. Učestvovala je na više seminara u Nikšiću, Podgorici, Mostaru i Sarajevu, na kojima su predavači bili eminentni stručnjaci. Dobila je zlatnu medalju zbog aktivnog učešća na predavanjima i zbog značajne distribucije njihovih proizvoda.
I to nije sve. Ratka se bavi i izradom ručnih radova sa kojima je učestvovala na izložbama ručne radinosti koje su organizovane povodom Osmog marta i osvojila pet prvih nagrada i jednu drugu (vez; poentles; tkane tapiserije: savardak enterijer i eksterijer po svom sjećanju i crtežu od prirodnog materijala; kombinacija: vez i gobleni; pleteni mantil sa beretkom i „makrame” čvorovima na pojasu).
Iako je, kako kaže, sumirajući svoj životni put, imala puno zabrana, Ratka se odupire vremenu, jer kako naglašava, ne želi lagano umiranje.
Bl. Koprivica