NA KOGA LIČIM
Kad je u kući neko slavlje,
posle pitanja: „Kako škola, kako zdravlje“
počne gledanje i analiza
posmatranje iz daljine i izbliza.
Sa strane i pravo u oči gledaju,
odozgo i odozdo da mrdnem ne daju,
na koga ličim, pitaju stalno
često pomislim: „Je li to normalno?“
„Oči i usne imaš mamine,
kosu, nos i obrve tatine,
ruke i šake babine prave“,
i ako ćutim, dalje nastave.
Dar za pisanje dala mi tetka,
sestra osmeh, pa ispočetka,
deda pamet, odmah priznah,
za kvizove, sudoku i šah.
Zatim se drugi ujak javlja,
razmišljam: „Joj, nabrajanje se nastavlja“
ujnine bujne lokne su na meni,
pa to ume genetiku da promeni.
Od strica sam nasledila glas
naravno, od strine vitak stas
s bratom odmah stajem na vagu,
teča kaže: „Kao ja imaš snagu“.
Porodično stablo pišem
udahnem vazduh, jedva dišem
da s celom familijom susret upriličim
i konačno razjasnismo na koga ličim.
Teodora Simić, učenica 7. razreda, Lapovo
Nagrada za najvedriju pjesmu
SUROVA SUDBINA JEDNA LJUBAVI
Već vreme duže priče među pecivima kruže,
da se prestolonaslednik hlebova Hlebostos drugi,
vrlo nemirne ćudi, zagledao u ćerku kralja Kiflolaja,
vladara druge u izlogu police
i da su zbog toga uznemirene obe porodice.
Majke se ubijaju od brige šta će sa njihovom decom biti,
hoće li se stvarno Hlebostos Kiflojkom oženiti?
Očevi se oko prestola brinu,
hoće li drugi s prestola da ih skinu?
No, sad se moraju sami spašavati
jer će se za dva minuta prodavati.
Zbog svog izgleda i veličine,
Kiflojku odmah sendvičem načine
i kupi je jedna baba u žutoj haljini
i Kiflojka nestade u daljini.
Potom i Hlebostosa loša sudbina snađe
i kao polovina se na rafu nađe.
Sada Hlebostos živi dok se ne ubuđa
ili dok ga ne snađe ruka tuđa.
Sergej Kolundžija, Zrenjanin
Nagrada za najmaštovitiju pjesmu
KADA PESMA PLAČE
Kada pesma plače,
nebo se spusti da je čuje,
vetar zastane u granama,
a reke zaustave svoje tokove,
kao da su zaboravile kuda idu.
To nisu suze.
Ne, to je tišina koja izvire iz dubine,
iz mesta gde reči ne dosežu,
gde svaki stih postaje rana,
a svaki uzdah – jecaj.
Kada pesma plače,
u njoj se gnezde sve tuge sveta,
i one koje znamo, i one koje slutimo,
smeštene između reči,
u pauzama između otkucaja srca.
Plače za izgubljenim koracima,
za rukama koje su htele da dodirnu,
za glasovima koji su postali eho.
Kada pesma plače,
zemlja je mekša,
cveće miriše jače,
i čovek, taj trenutak u vremenu,
oseti težinu svakog nedosanjanog sna.
Kao da se sva prošlost odjednom vraća,
da tiho spusti glavu na rame,
da šapne:
„Ja sam još tu, ali ti nisi.‟
I tada znaš –
nije pesma ta koja plače,
već ti,
skriven iza njenih reči.
Dušan Antić, Zrenjanin
Prvo mjesto
KNJIGA JE
Knjiga je raskošno svježe svitanje
Dan koji se kao pupoljak otvara pred nama
Knjiga je vječito otvoreno pitanje
Ona je poprište, smiraj, neprolazna drama
Strana za stranom, knjiga je život, otkucaji, disanje
Slovo po slovo, udah po udah, pisanje je potreba, želja, smisao
Buđenje prirode, zamah ljubavi, odsjaj vasione i mrak okeana
Za svakog onog ko je pisao
Za svakog onog ko je riječio udisao
Knjiga je spas
Preplitanje vremena i prostora
Nesanica puna pitanja
U želji za odgovorom dočekana zora
Knjiga je putokaz za skitanja
I karta svijeta i karta za sva pozorišta i karta za sva prevozna sredstva
Knjiga je vrh Kilimandžara i prvi put poljubljena nevjesta
Zaigrani konji po obodu šume
Mravi u trku, zadihane vjeverice, okretni skok pume
Knjiga je majka pameti i starija sestra mudrosti
Knjiga je izvor vječnog života i uzletište svih ludosti
Slova i riječi - čudesni lijek koji sve liječi
Ključ za sve lance, vesla za sve čamce
Tajna šifra koja neznance pretvara u prijatelje
I daje vatru životu
Knjiga je Sloboda
Katarina Radović, Podgorica
Drugo mjesto
SAVRŠENA PJESMA
Jedna pjesma traži da se napiše,
ali besprekorna, pisana snagom od iskoni,
gdje bi svaki stih imao sjaj,
da je svaki jedan zlatni lančani niz.
Da se izveze od lirskih niti,
a pjesnik da bude vezilja
koja veze sliku nepokornu od tih niti.
Papir i pero pritiskaju
nepokolebljivo: „Piši!
Čekamo nešto novo! Počni!“
Hoće vatrenu pjesmu da dobiju,
da blista kao Kumova slama
u bijesnim noćima.
Svaka strofa da bude nepogrešiva,
tačna kao linija života na dlanu,
da naliježu jedna na drugu,
da se u njima odgonetne sve,
i ono što može da se odgoneta,
i ono što ne može da se odgoneta.
Pusti tu pjesmu...
Takvu pjesmu nikada nije stvorio,
pa ni oni bolji pjesnici,
jer savršenstvo ne postoji.
Luka Đokić, Herceg Novi
Treće mjesto
NEMOJ DA SE USUDIŠ DA SE NE USUDIŠ
Nemoj se usuditi da se ne usudiš
stisni hrabrost za ruku,uzleti jarko,
pjevaj glasno, pleši na kiši
ne moraš samo ono što može svako!
Iako živim u maloj kući
moj prozor na cijeli svijet gleda,
prigrli oblak, on neće pući
možda i njemu ljubavi treba.
Zaplivaj uz rijeku, ko kaže da ne možeš
popni se uz drvo sve do vrha krošnje,
usudi se po rosi kapljice da prospeš
ježića da zagrliš bez obzira na bodlje.
Skakući po zvjezdicama, bez straha od visine
oduvijek ovdje samo pravda mora da se opravda,
daj ovoj planeti neko novo ime
gdje se različitost voli i zajedno vlada.
Upamti, sa samo jednim korakom
počinju putovanja i od hiljadu milja,
zato oduvaj suze samo jednim uzdahom
nek' tvoj svijet postane sigurna špilja.
Zaroni duboko dok te površina drži
spavaj na travi ispod vedrog neba,
plači ako boli, zavoli do srži
nemoj uvijek ono što govore da treba.
Razgovaraj sa vjetrom, zvuči tako ljupko
poleti visoko, zagrljen sa pticom,
razmrsi konce, odmotaj dobrote klupko
ne možeš se rukovati stisnutom pesnicom.
Vasilisa Kadrić, Podgorica
Treće mjesto