Nova knjiga Slađane Kavarić Mandić, poema „Pontevedra“, sinoć je podgoričkoj publici predstavljena u okviru redovnog književnog programa KIC-a „Budo Tomović“.
O knjizi, nedavno objavljenoj u izdanju IK „Žuta kornjača“, sa autorkom su razgovarali Jelena Knežević i Brano Mandić.
Autorka je istakla da je riječ o knjizi koja nije autofikcija, iako ima nekih segmenata koji asociraju na to. Podsjetila je da je knjiga nastala prije dva ljeta u Baru i da ju je atmosfera lučkog grada inspirisala na pisanje ove poeme. Govoreći o izboru naslova, Slađana Kavarić Mandić je pojasnila da je tokom razvoja priče shvatila kako joj je predratna Španija vrlo inspirativna i da se tim periodom dosta bavi i u teoriji i filozofiji te je bilo logično da borbu Soledad Ortega iz poeme smjesti u period 30-ih godina 20. vijeka.
„Fikcija je ono što ja mislim da bi bila projekcija osjećaja naspram nečega što se nije dogodilo, a moglo bi se dogoditi. Jesam li ja to prizvala iz sopstvene anksioznosti i straha, možda iz straha da se tako nešto ne dogodi, ne znam. Onda sam shvatila da se priča potpuno uzdiže iz mog bića i da pričamo o univerzalnoj ženi. Da Soledad Ortega nijesam samo ja, već da Soledad Ortega mogu biti i druge žene. Da su to žene oko mene, žene iz crnogorskog patrijarhata, moja majka, mnoge žene koje ne znam, ali i žene sa drugih prostora za koje ja pretpostavljam da se osjećaju u datim momentima slično. Sve te borbe koje ja vodim i koje mi kao društvo vodimo u stvari su vrlo slične nekom predratnom društvu. Tako da je riječ ne samo o ličnom, intimnom, lirskom, što je, priznajem, osnova ove knjige, nego i o jednoj društvenoj refleksiji“, kazala je ona.
O knjizi „Pontevedra“ u ime IK „Žuta kornjača“ Brano Mandić je naveo da je to knjiga velike vjere u jezik. Da ona nije urbano pismo, nije pismo gradova, nije pismo neke stvarnosne poezije, već da nas na jedan vrlo staromodan način vraća u poetsku dimenziju koja je po njegovom mišljenju meditativna i koja otkriva u stvari autorkinu filozofsku vokaciju.
Govoreći o feminističkim opažanjima i stavovima, Brano Mandić se osvrnuo na to da ovaj tekst ima jedan svoj unutrašnji ritam i taj ritam je sve što nam je potrebno da bismo ga shvatili.
„Sve ovo što sada radimo je jedan luksuz, jedna vrsta naknadnog razmišljanja, ali da nema tog unutrašnjeg ritma koji je nepogrešiv, ova poezija ne bi imala smisla, ona bi mogla biti feministički pamflet ili srceparajući roman. Da toga nema, mi ne bismo govorili o poetskom tekstu. Ja feminizam vidim kao jedan manifest ravnopravnosti koja treba da emancipuje jednako i muškarce i žene“, istakao je Mandić.
N. N.