Od Gimnazije „Slobodan Škerović“ u Podgorici, preko studija biotehnologije u Italiji, doktorata iz ljudske genomike u Švajcarskoj i istraživačkog rada na Kembridžu, do pozicije senior naučnika u farmaceutskoj kompaniji Roše (Roche) – profesionalni put dr Petra Šćepanovića spoj je vrhunskih akademskih institucija i primijenjene nauke. Njegova istraživanja otvaraju nova poglavlja u razumijevanju autoimunih bolesti, posebno antifosfolipidnog sindroma (APS), kroz analizu mikrobioma – složenog ekosistema bakterija, virusa i drugih mikroorganizama koji žive u ljudskom organizmu.
U intervjuu za sajt Univerzitet Crne Gore (UCG) dr Šćepanović govori o tome kako su ga naučna radoznalost i izazovi genetike vodili ka istraživanjima u oblasti imunologije i metagenomike. Takođe, otkriva na koji način njegov rad može doprinijeti razvoju novih terapija i zašto su ovakva istraživanja ključna za budućnost personalizovane medicine.
PR UCG: Vaš profesionalni put nakon završene Gimnazije u Podgorici, obuhvata studije biotehnologije u Torinu, doktorat iz ljudske genomike u Lozani, kao i istraživanje na Univerzitetu Kembridž. Kako su ta iskustva oblikovala Vaš pristup nauci i istraživanju, i kako je uopšte počeo vaš međunarodni put?
DR ŠĆEPANOVIĆ: Tako je, Torino – Lozana – Kembridž i sada Bazel. Nakon Gimnazije „Slobodan Škerović“ zajedno sa bratom blizancem odlučili smo šta želimo da studiramo - u mom slučaju to je bila biotehnologija, u njegovom aeronautika. Izbor je pao na Torino, grad koji je nudio oba ova fakulteta i gdje smo znali da postoji mogućnost da dobijemo stipendije od strane regije Pijemont, zahvaljujući kojima smo i bili u stanju da tamo studiramo. Tu i počinje moj naučni put i jedna od najbitnijih osoba na tom putu je bila moja profesorica biohemije Carola Ponzetto, u čijoj sam laboratoriji radio na svojoj tezi za osnovne i magistarske studije i proveo sveukupno malo manje od tri godine. Nakon toga dolazi Lozana i EPFL. Nova sredina, laboratorija i polje istraživanja – gdje sam iz biologije raka koja je bila dominantna u Torinu prešao u imunologiju i genomiku. Kembridž je bio nastavak tog akademskog puta nakon doktorata kao što je i Bazel sada sa dosta više primijenjenom ulogom. Što se tiče pristupa nauci, svaka sredina mi je uvijek otkrivala nešto novo, ali definitivno su prvi koraci i eksperimenti u Torinu bili ključni na mom putu da se formiram kao naučnik.
PR UCG: Vaše istraživanje se bavi ulogom mikrobioma u razvoju autoimunih bolesti, posebno kod antifosfolipidnog sindroma (APS). Šta Vas je motivisalo da se posvetite proučavanju mikrobioma i njegove veze sa autoimunim bolestima?
DR ŠĆEPANOVIĆ: Tokom doktorskih studija moj fokus je bio eksluzivno na ljudskom genomu. U tom periodu počinju da se pojavljuju prvi naučni radovi sa metagenomikom kao centralnom idejom. I kao da ljudski genom nije već dovoljno kompleksan, činjenica da u našim tijelima nosimo još otprilike dvesta do trista dodatnih genoma (bakterija, virusa i arheja) me je fascinirala i malo po malo odvela u to polje.
PR UCG: Mikrobiom crijeva se sve češće povezuje s regulacijom imunološkog sistema i razvojem autoimunih bolesti. Kako bakterije koje nosimo u crijevima mogu uticati na nastanak antifosfolipidnog sindroma (APS), bolesti koja može dovesti do ozbiljnih komplikacija poput tromboza, moždanog udara i ponavljanih spontanih pobačaja? Da li istraživanja potvrđuju da mikrobiom može biti jedan od potencijalnih okidača za ovu bolest?
DR ŠĆEPANOVIĆ: Autoimune bolesti imaju u suštini jednostavan princip – naš sopstveni imuni sistem se bori protiv i napada normalne komponente našeg organizma. Zbog čega dolazi do toga nije poznato za veliki broj takvih bolesti. Ideja molekularne mimikrije kao osnove za autoimune bolesti predlaže da naš organizam dolazi u dodir sa nečim što vrlo liči na proizvode našeg genoma međutim te male razlike su dovoljan okidač za aktiviranje imunog sistema koji onda pogrešno cilja i sam organizam i vodi nastanku bolesti. Primjer tome je upravo antifosfolipidni sindrom (APS), autoimuna bolest gdje ne znamo uzroke zbog kojih dolazi do proizvodnje antitijela koji ciljalju fosfolipide organizma. Naša pretpostavka je bila da su, gore navedenih dvjesta do trista genoma koji nisu ljudski a koje svako od nas nosi, u stanju da proizvode proteine slične proteinima kodiranim od strane ljudskog genoma. I upravo to smo i vidjeli. Veliki broj bakterija koje smo u stanju da detektujemo sekvenciranjem kod pacijenata su sposobne da proizvode proteine koji imaju istu sekvencu kao ljudski proteini (za koje znamo da su ciljani od strane imunog sistema kod ove bolesti). Šta ti bakterijski proteini efektivno rade i da li su uzrok bolesti i dalje ne znamo i pokušavamo da dobijemo odgovore na ta pitanja. Ono što je sigurno je da smo otvorili mikrobiom i pogledali u tu „kutiju“ po prvi put i da razloga za dalja istraživanja ima na pretek.
PR UCG: Radite u istraživačkom odjeljenju farmaceutske kompanije Roše u Švajcarskoj. Kako izgleda Vaš rad na razvoju terapija za autoimune bolesti, i na koji način se Vaša istraživanja iz laboratorije prevode u praktične tretmane za pacijente?
DR ŠĆEPANOVIĆ: Moja pozicija u Rošeu je u samom istraživanju dok je sam razvoj ljekova (i prolazak kroz faze kliničkih ispitivanja) manje zastupljen u mom poslu. Moj cilj, i tima sa kojim radim, je prvenstveno da otkrijemo nove uzročnike bolesti koji bi mogli biti ciljani ljekovima u nadi da to može biti nova terapija za datu bolest koju istražujemo. Stoga, moja istraživanja su i dalje vrlo rano u lancu razvoja lijeka i tokom i nakon našeg rada u stalnom smo dodiru sa ljekarima koji najbolje znaju kliničku sliku pacijenata kao i hemičarima koji su u stanju da razviju molekularnu strukturu sposobnu da djeluje na protein koji mi smatramo da može biti bitan za tu bolest. Stoga vidim moj rad i dalje vrlo akademskog tipa sa razlikom da težimo da naša otkrića uvijek budu primjenljiva i konačno dovedu da novih terapija.
PR UCG: Učestvovali ste na „Danima naučne dijaspore“ na UCG. Kako ocenjujete značaj ovakvih događaja za povezivanje naučnika iz Crne Gore sa kolegama iz inostranstva, i kakva su Vaša iskustva sa ovog događaja?
DR ŠĆEPANOVIĆ: Tokom svoje akadamske karijere nažalost nisam imao kontakata sa naučnom zajednicom u Crnoj Gori. U prethodnih par godina imam osjećaj da se to polako mijenja. „Dani naučne dijaspore“ su upravo primjer toga i već su poslužili da razmijenim mišljenja sa kolegama i da se upoznamo. Prvi korak je postignut, tako da je samo pitanje vremena sada, nadam se, kada će se i konkretni zajednički projekti pokrenuti i realizovati. Što se tiče samog događaja, mislim da bi crnogorski studenti mogli profitirati puno više od njega i da ih obavezno treba uključiti i dati im značaniju ulogu tokom „Dana naučne dijaspore“.
PR UCG: Šta biste savjetovali studentima i mladim istraživačima koji žele da se bave biotehnologijom i genomikom? Koje vještine i znanja smatrate najvažnijim za uspjeh u ovim oblastima?
DR ŠĆEPANOVIĆ: Smatram da će budućnost biti zasnovana na direktnom sekvenciranju uzoraka i na taj način ćemo uvijek imati podatke genoma i metagenoma zajedno pa će stoga i metode bioinformatike biti ključne za izučavanje raznih bolesti. Stoga moj savjet bi bio da veliku pažnju pridaju razvoju komputacionalnih vještina jer će one biti dominante u svim sferama biologije.
Izvor UCG
Foto UCG