MOSTOVI ‒ OD KNJIGE DO KNJIGE

Izlaganje na promociji izdanja biblioteke ,,Mostovi“, Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica povodom Međunarodnog dana knjige i autorskih prava, u organizaciji Narodne biblioteke Budve.

 

          Susret sa književnošću ujedno je protkan i susretima s djecom kojoj pokušavam da približim knjigu i značaj pisane i usmene riječi. S tim u vezi, ime biblioteke ,,Mostovi“ ne mogu a da ne povežem sa Andrićevim esejom „Mostovi“ u kojem on naglašava značaj mostova i ističe da „od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi ništa nije bolje i vrednije od mostova“. Zaista, od svega što u životnom nagonu podižemo i gradimo i na fizičkom i na metafizičkom planu, ništa nije vrednije od mostova razumijevanja i vrijednosti koji nadvisuju vječnost. Mislim da književnost jeste jedan takav most koji spaja svjetove, kulture, različitosti, generacije. Shodno tome, u ovom kratkom izlaganju, osvrnula bih se na dva izdanja biblioteke „Mostovi“, Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica.  Riječ je o zbirci eseja Lešeka Kolakovskog „Koja pitanja postavljaju veliki filozofi“ i djelo „Tri priče“ Umberta Eka koje je obogaćeno ilustracijama Euđenija Karmija.

Prije nego što objasnim značaj samih naslova, moram napomenuti da sam gospođu Nađu Durković, urednicu u Zavodu za udžbenike i profesoricu književnosti, srela samo jednom. Prije deset godina vodila je zanimljiv seminar kom sam prisustvovala, a čija je tema bila približavanje lektira srednjoškolcima i novi pristupi u čitanju. Naročito mi je ostao u sjećanju dio koji se bavio pretpostavkom o sadržaju književnog djela na osnovu njegovog naslova. Kako i zašto sam ja povezala dva gorenavedena naslova?

          Kao nekome ko se dominantno bavi čitanjem i analizom školskih lektira, razgovori o filozofiji svode se uglavnom na površno znanje koje sam ponijela iz srednje škole, a koje je dopunjeno predavanjima s malobrojnih kurseva na fakultetu. Baš zbog toga, htjela sam se prisjetiti pitanja koja postavljaju veliki filozofi, a ujedno sebi potvrditi misao da su književnost i filozofije neodvojivi.

          Lešek Kolakovski je eseje podijelio u tri serije: prva se odnosi na antičke i ranohrišćanske filozofe, druga na renesansnu i prosvjetiteljsku filozofsku misao i treća serija, konačno, na modernu filozofiju. Na kraju, Kolakovski pravi iznenađujući zaokret – svoju zbirku završava Plotinom, neoplatonisčkim filozofom iz helenističkog perioda. Zašto? Zašto nije završio, na primjer, Vitgenštajnom ili Poperom? Dakle, i na planu unutrašnje kompozicije, Kolakovski će postavljati pitanja.

          Teško je govoriti i pisati o velikim mislima i velikim filozofima. Ipak, potrebno je naglasiti što sam primijetila. Baveći se ključnim pitanjima koja postavljaju veliki filozofi od antičkih vremena do danas, polako se pojmovi kao što su dobro ili duša zamjenjuju pojmovima koji se odnose na skepticizam, zapitanost nad svime što je antici predstavljalo samo i jednostavno vrijednost kojoj treba težiti. Kolakovski suptilno naglašava činjenicu koja se odnosi na to da, što je progresivniji i moderniji čovjekov razvoj i način života i ujedno spoznavanje svijeta, to se lakše gubi smisao o dobru kao imperativu. Tako, i pored toga što ispred sebe nemamo književno štivo, kod Kolakovskog spoznajemo i prepoznajemo dvije funkcije književnosti, a to su saznajna i etička. I što je najvažnije, Kolakovski ne postavlja eksplicitno pitanja, a ujedno to nijesu retorska pitanja, već zahtijeva uključenost svoje čitalačke publike. Stil je koncizan i jasan,  jednostavan za razumijevanje svakome ko se usuđuje da se zapita i traži odgovore. Stil i zavede čitaoce.

Kad uzmem knjigu u ruke, nikad se ne bavim predgovorima i pogovorima. Puštam je da me sama zavede i da me sadržaj dovede do suštine i ideje. Tek na kraju pristupim kritici i teoriji da mi pokažu i ukažu na određena mjesta i udopune utisak. Tako je bilo i sa ovom zbirkom eseja. Upravo ovaj postupak vratio me na onaj iznenadni zaokret kojim Kolakovski završava ovo djelo. U sjajnom pogovoru Biserke Rajčić susrela sam se sa interesantnom i, za vrijeme u kom Kolakovski djeluje i stvara, dosta kontroverznom piščevom biografijom. Zapravo, suočila sam se sa činjenicom da je zapravo ova zbirka eseja prevashodno bila namijenjena drugoj vrsti publike, jer je nastajala postepeno, u vidu emisija koje su se emitovale na poljskoj nacionalnoj televiziji. Otud i već navedeni jednostavan, lucidan stil, prilagođen običnom čovjeku koji je spreman da se zapita nad velikim pitanjima. Naravno, ta činjenica nameće i misao o čovjeku i njegovom spektru interesovanja, koji je spreman da i putem televizijskog programa dođe do velikih odgovora. Ujedno, ta činjenica odagnala je zapitanost nad onim zaokretom na kraju ‒ poslije svih pitanja ipak je za čovjeka najbitnija ona Plotinova misao o esencijalnom dobru; o duši, duhu i tijelu. Jednostavno, misao o dobru koje je samo po sebi najvrednije dobro.

Tako dolazimo do Ekovog i Karmijevog djela. Tri serije Kolakovskog za „Tri priče“ Umberta Eka? Kako? Često, zaneseni velikim pitanjima, zaboravimo na bezbrižni period djetinjstva kada smo zamišljali strašne ale i nemani i divne i hrabre vitezove koji su ih savladavali. U toj igri mašte, pomagale su nam ilustracije. Na jasan i lijep način to objašnjava u predgovoru za „Tri priče“, koji je namijenjen djeci, dr Svetlana Kalezić-Radonjić. U ovom slučaju, opet se nijesam prevarila tako što sam prvo pristupila sadržaju. Čitajući, željela sam i svom petogodišnjem sinu da približim i pokažem ovaj čarobni svijet, uvjerena da će njemu biti razumljiviji i jasniji bez postavljanja velikih pitanja. Uz ilustracije i priče „Bomba i general“, „Tri kosmonauta“ i „Gnomi sa planete Gnu“, s ideološke tačke gledišta na granici sa infantilnom, vratila sam se trima vrijednostima koje se protežu kroz cijelu istoriju i filozofije i književnosti: vrijednost života bez ratova, vrijednost jezika prijateljstva i ljubavi koji nadilazi sve razlike i vrijednost očuvanja životnog okruženja (na koncu, i Dan planete Zemlje prethodi Danu knjige i u tome zbilja ima nekog dubljeg značaja). Te vrijednosti su izrečene na tako jednostavan način, nikad izgubljene, ali povremeno i zaboravljane. Tim vrijednostima počinje i zatvara se svaki krug, upravo kao i kod Kolakovskog. Taj divni, beskrajni krug Crnjanskog.

          Za kraj, koju bih vrijednost ja posebno naglasila? Vrijednost ponovnog i konstantnog vraćanja i susreta sa knjigama koje jesu i biće mostovi sporazumijevanja, razumijevanja i trajanja svega lijepog u svakom vremenu. S tim u vezi, još je veća vrijednost biblioteke „Mostovi“ o čijim izdanjima je riječ. Dok se postavljaju pitanja, biće i odgovora. Dok ima onih koji shvataju značaj izdavanja djela svjetske književnosti, biće i onih koji će taj značaj prepoznati.

 

Katina Đoković, profesorica književnosti

 

Back to Top