Njegoš, eho koji u ušima Crnogoraca odzvanja kao himna, kao pjesma bijelog goluba, kao huka vjetra kroz grane maslina. Na pomen riječi „Njegoš“, Crnogorci uvijek gordo zagrnu ramena, namjeste odore i vrhovima prstiju dodirnu ono usijano mjesto na grudima.
Šta je to toliko nadrealno, svemoćno i mitsko u ta tri sloga?! Šta ta tri sloga čine te nam se čine višim od nas?! Śećam se moje bake. Nekada lijepe i gorde Crnogorke, a sada blage i pobožne starice, kose upletene u vijenac. Svako veče bi uz slabašni plamen voštane svijeće govorila s Bogom. S kim je ona razgovarala, meni je bila misterija. Ipak, imala sam svoje tumačenje o njenim noćnim razgovorima. Za mene, uvijek je pričala sa visokim čovjekom, mrka brka i oštroga pogleda, odjevenog u crvenu čoju i plave „dimlje‟. Uvijek bi je čekao na lovćenskom kršu, iza dvije karijatide - crnogorske vile. Odmjeravao bi je blagim, ali strogim pogledom, lica naslonjenog na dlan...
Kako je jedan mali dječiji um naslikao ove scene zagonetka je, ali i dalje nas ova pojava navodi na razmišljanje o tome kako jedan čovjek može da nam se učini Bogom. Šta to ima vladar Petar što nemaju ni Sokrat, ni Andrić, ni Gete, ni Bodler?!
Njegošu su pitanja o Bogu i egzistenciji bila sporedna. Postavljena su u sjenci pitanja o njegovoj najvećoj ljubavi, ali i patnji: slobodi i opstanku Crne Gore. Iako je vladika bio vjernik, za njega je presveto bilo samo kršno tlo Crne Gore. Ta država, što je sačinjavala Cetinje sa par okolnih kuća, bila je njegova kolijevka, utočište i grob...
Hijerarhiju njegovih shvatanja najbolje možemo iskazati poznatom dogodovštinom u Italiji. Vladika se, prilikom svojih brojnih putovanja, zadesio u Rimu. Kao počasni gost, poveden je u obilazak Crkve Svetog Petra. Tamo ga je ugostio jedan kaluđer, kome strani gosti nijesu bili nepoznati. Kaluđer ga je sproveo kroz crkvu, međutim, u jednom trenutku je zastao. Odlučio je da cijenjenom gostu pruži zadovoljstvo divljenja najvećem blagu te čabe. Ovo blago, u crnogorskom narodu, bilo je poznato kao „časne verige‟. Bjehu to lanci kojima je Sveti Petar bio vezan u zatočeništvu, u Jerusalimu. Kaluđer, sav ozaren, izvadi verige iz starog kovčega, te ih pruži vladici, očekujući njegovo divljenje i povinovanje svetom predmetu. Međutim, vladika ih uze, razvuče, te se kratko našali o dužini veriga. Smušeni kaluđer, jedva izustivši, upita vladiku zašto se ne pokori svetom artefaktu.
„Crnogorci ne ljube lance‟, mirno odgovori vladika. Još jednom, Njegoš je prevazišao svetinje i ljude, ali ne na onaj oholi i sebičan način kao Sizif i Tantal, već kao pravi, ponositi vladar.
Petar ll je prije uloge ratnika i vladara imao ulogu pjesnika. To je njegova osnovna dužnost i to je ono čime je on ostavio pečat u istoriji. Možda je bio varvarin među vladarima, ali bio je vladar među pjesnicima.
„Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može!
...Na groblju će iznići cvijeće,
za daleko neko pokoljenje.‟
I cvijeće je izniklo! I ginuo je vladika za Lesendrom, i ginuo je kralj za Skadrom, ali slobodna Crna Gora živi, živi i traje uz duh Njegošev.
Ovaj pjesnik nije narod samo tjerao na borbu. Još jedna od mnogih njegovih zadužbi bilo je i umno i duhovno uzdizanje svog naroda. On nas već vjekovima, nakon svoje smrti, uči i lišava otrvovnih jezika, nesloge i krvoprolića. Oslobađa nas kroz svoja djela, dijeleći poruku o pravdi i čojstvu.
„Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.‟ Njegove riječi odzvanjaju ljubavno, ali i prekorno, poput riječi roditelja. On je otac, a Crna Gora naša majka, te ih moramo slušati, i njihove misli koristiti kao kamen temeljac našega društva.
Rade se cijeli život, pa i sada, nalazi na međi svetog i stvarnog. Objektivno, ovu ličnost ne možemo u potpunosti dokučiti, međutim, možemo potrvditi jedno- slobodarake pjesme Njegoševe dišu u svima nama!
Isidora Koprivica