Voljeni Nikšiću,
U dubokoj tišini svoje sobe, želim da te pozdravim pismom. Nema potrebe za beskonačnim opisima, jer ti, dragi moj Nikšiću, zaslužuješ iskrenost i jednostavnost.
Sjećam se vremena kada sam prvi put, sa nepune dvije godine, zakoračila na tvoje ulice, mala princeza poput ptice koja je pronašla svoje gnijezdo. Ispunjavao si me toplinom i obasjavao svjetlošću. Stigla sam prepuna nesigurnosti, straha, ali si me brzo prihvatio kao svoju. Svojim šarmom, svojim ljudima, svojim ulicama i parkovima učinio si me srećnom. Nikšiću, ti si moj drugi dom!
Tvrđava Bedem, tačka na kojoj se spajaju prošlost i sadašnjost, bila je mjesto gdje sam pronalazila utočište od briga svakodnevnog života. Zalasci sunca na jezeru Krupac, sutoni izmaštani na najljepšim slikama, boje koje su se prelivale nebom kao da su platno koje je najbolji slikar oslikao, osvojile su me. U tim trenucima osjećala sam se kao da sam dio nečeg većeg, dio tvog duha, Nikšiću.
Ne mogu zaboraviti tvoju muziku, onu koja je uvijek bila prisutna u zraku, poput nevidljive niti koja povezuje ljude. Svaki ton, svaki stih odjekivali su u mom srcu. Tvoji ljudi, uvijek spremni za razgovor, šalu, za dijeljenje priča moja su druga porodica.
Nikšiću, znam da si prošao kroz mnoge izazove. Ekonomske teškoće su ti testirale izdržljivost, ali nikad nijesi izgubio snagu i draž. Nikšićani su pokazali svoj ponos i zajedništvo čuvajući tvoj duh netaknutim.
Zahvaljujem ti za sve što si mi pružio!
S ljubavlju i poštovanjem,
Magdalena Tešović, VIII3
OŠ ,,Olga Golović‟, Nikšić