Zbirka izabranih pjesama Nikole Madžirova „Proganja nas ono što smo rekli“ objavljena je u biblioteci Mostovi na crnogorskom i makedonskom jeziku, u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva ‒ Podgorica. Nenad Vujadinović preveo je izbor pjesama sa makedonskog jezika.
Nikola Madžirov, pjesnik, esejista, prevodilac, rođen je 1973. godine u Strumici, u Sjevernoj Makedoniji. Za knjigu poezije „Premješten kamen“ dobio je međunarodnu pjesničku nagradu „Hubert Burda“, kao i najznačajniju makedonsku pjesničku nagradu „Braća Miladinovi“ (Struške večeri poezije, 2007). Među ostalim nagradama su i: „Studentski zbor“ (makedonska nacionalna nagrada za debitantsku knjigu, 1999), „Aco Karamanov“ (1999), „Xu Zhimo Silver Leaf“ (nagrada za evropsku poeziju koju dodjeljuje kembrički King’s College, 2016), te Glavna nagrada Međunarodnog festivala poezije „Оrfej“ u Plovdivu (2019). Njegova poezija prevedena je na četrdesetak jezika.
„U biblioteci Mostovi objavljujemo djela renomiranih autora svjetske književnosti koja su namijenjena djeci, mladima i odraslima. Cilj ove biblioteke jeste da bude spona između najboljih prevodilaca iz Crne Gore i susjednih država, autora i autorki najvrijednijih književnih ostvarenja i čitaoca. Ponosni smo što smo izvrsnom krugu pjesnika 20. i 21. vijeka, poput Adama Zagajevskog, Eve Lipske, pridružili i Nikolu Madžirova, za koga je Čarls Simić kazao da je 'jedan od najizvrsnijih pjesnika u Evropi danas'“, ističe urednica izdanja Maja Malbaški.
Izabrane pjesme Nikole Madžirova i pet eseja: „Dom – prostor koji se napušta“, „Gradovi rođenja i sjećanja“, „Knjige koje spaljuju lažne trgove sigurnosti“, „Kradljivci sjećanja“ i „Arheolozi nezakopanog“, u dvojezičnoj knjizi poezije, čine poetsko putovanje kroz istine i snove savremenog makedonskog pjesnika koji se, između ostalih, nalaze i u sljedećim redovima:
KADA NEKO ODLAZI SVE ŠTO JE PRETHODNO STVORENO SE VRAĆA
Marjanu K.
„U zagrljaju koji ugledaš iza ugla prepoznaćeš
kako neko nekud odlazi. Uvijek je tako.
Živim između dvije istine,
poput neonke koja se koleba dok svjetluca
u praznom hodniku. U mom srcu se
okuplja sve veći broj ljudi, jer ih više nema.
Tako je stalno. Dok smo budni,
četvrtinu vremena trošimo trepćući. Mnoge stvari
zaboravimo prije nego
što ih izgubimo –
svesku iz krasnopisa, na primjer.
Nema ničeg novog. Sjedište
u autobusu uvijek je toplo.
Posljednje riječi se prenose
poput iskošenih kofa s vodom tokom očekivanog ljetnjeg požara.
Sjutra će se opet ponoviti isto –
prije nego što iščezne s fotografije,
lice će izgubiti svaku boru. Kada neko odlazi,
sve što je prethodno stvoreno se vraća“.
„Često zamišljam dom koji se ne napušta: njegovo dvorište ograđeno linijama horizonta; visoke terase s napuštenim gnijezdima i neispražnjenim pepeljarama; prozore na kojima se očituju prašina grada i kolebljiva svjetlost s ekrana zaboravljenog televizora. Razmišljam o domu u koji se dolazi, iz kojeg se ne odlazi. O domu koji se ne nasljeđuje. Razmišljam o dinamičkoj vezi između tjelesnosti stanovnika i geometrije prostora, o dužini praga i kvadraturi želja. Razmišljam o izbjeglicama i o njihovim novim privremenim domovima koje će pretrpavati novim nesigurnostima i namještajem raspoređenim tako da što više podsjeća na onaj iz doma koji su netom napustili. Razmišljam o svima onima koji se bore da napuste život u svom domu, tom zagrađenom oltaru lične pripadnosti.
Ne svojom voljom, ostao sam potomak izbjeglica i nasljednik privremenih domova. Nijesam izgradio dom i zato nemam što da napuštam, čak ni kad pomijeram svoje tijelo-dom iz jednog prostora u drugi, iz jedne geometrijske istine u drugu.“
„Ovim izdanjem bivamo u toku s evropskom kulturnom scenom i ostavljamo važne književne tragove za današnje, ali i neke buduće generacije“, naglašava Malbaški.
N. N.