U prepunoj knjižari Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva (ZUNS) Podgorica sinoć je održano poetsko veče Na dar – Čas poezije!, povodom Svjetskog dana poezije 21. marta.
Zavod za udžbenike se tako pridružio brojnim institucijama širom svijeta koje obilježavaju ovaj značajan datum. U programu su učestvovali Svetlana Kalezić-Radonjić, profesorka književnosti za djecu i omladinu, Jelena Martinović-Bogojević, autorka zbirke „Doći ću iz šume čak“, i Dragiša L. Jovović, autor zbirke „Poetska bašta“.
Poseban akcenat programa stavljen je na poeziju za djecu, iz razloga što u djetinjstvu počinje da klija zrno ljubavi prema poeziji i od tog trenutka za poeziju kraja nema.
Svjetski dan poezije proglasio je Unesko 1999. godine.
„Svrha proslavljanja ovog datuma je da se promoviše čitanje, pisanje i objavljivanje književnosti u stihu. Da se podstakne na povratak tradicije recitovanja, učenja o poeziji, da se pokrene ponovo 'dijalog' poezije sa drugim umjetnostima, te da se konačno promijeni imidž poezije, kao prevaziđene umjetnosti, kako je često nove generacije vide. Ono šo je najvažnije – da se njome ponovo potvrđuje identitet naroda i društva“, kazala je urednica u ZUNS-u Jadranka Đerković, koja je osmislila i organizovala ovaj događaj.
Ona je podsjetila da je Zavod za udžbenike izrastao u modernu izdavačku kuću, jednu od najvažnijih u Crnoj Gori, te da je jedini izdavač udžbenika za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje. Zavod je osnivač i dva glasila sa višedecenijskom tradicijom, „Prosvjetnog rada“, lista prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika Crne Gore, i „Vaspitanja i obrazovanja“, časopisa za pedagošku teoriju i praksu.
Čitanje je bijeg od besmisla
Svetlana Kalezić-Radonjić je izlaganje počela pitanjem za učenike šta najviše vole da čitaju od neobavezne literature, na šta su uslijedili odgovori u kojima je primat dat prozi u odnosu na poeziju.
„Međutim, u vezi sa poezijom za djecu stvari su malo drugačije, nego u vezi sa poezijom za odrasle, kod kojih ona ima hermetičku pojavnost, nije je lako dokučiti, treba se malo pomučiti da čitalac sazna šta se krije iza onoga šta je pisac saopštio. I ta vrsta učešća koje poezija zahtijeva od čitaoca, naročito danas, jeste nešto što ga udaljava od poezije, jer smo malo postali lijeni. A takvi čitaoci vole da im se nešto brzo da zauzvrat. Poezija iziskuje vrijeme i komunikaciju koja podrazumijeva dubinu, a savremena komunikacija sve više odustaje od dubine i kreće se u pravcu površnosti. Međutim, ostavljajući sve to po strani, poezija za djecu figurira kao nešto u čemu se svi snalaze i osjećaju dobro. Zato što se svako osjeća dovoljno kompetentnim i dovoljno samopouzdanim da kaže nešto o dječijoj pjesmi, jer ona nije toliko hermetična, nedostupna, što se tiče smisla i značenja. Pogled na svijet koji promoviše jeste pogled vedrine, optimizma, za razliku od onoga šta najčešće cijenimo u poeziji za odrasle. A to je potvrda tragike života“, ocijenila je Kalezić-Radonjić.
U tom smislu, nastavila je ona, „poezija za djecu se javlja kao jedan od rijetkih bastiona odbrane poetske riječi u kojoj se čak i odrasli javljaju kao vrlo redovni i kao pouzdani čitaoci. Neko bi rekao da nema logike da se odrasli javljaju kao čitaoci poezije za djecu. Upravo ima logike, jer kao što je rekao čuveni Milovan Danojlić, koji je bio poznat i kao pisac za odrasle i za djecu, kad god se umori od složenosti svijeta, od nekog poraznog osjećanja života, on bježi u dječiju književnost, naročito u dječiju pjesmu, koja nudi jedan duhovit, vedar, optimističan pogled na život i svijet.“
„Čitajući takvu poeziju mi se vraćamo u prapostobinu djetinjstva, kada je svijet bio jedna cjelina, kada nije bilo osjećanja traganja za smislom, jer se smisao davao sa svakim izlaskom sunca potpuno prirodno. U vezi sa tim Milovan Danojlić, kao jedan od najčuvenijih teoretirača koji je promišljao fenomen dječije poezije, kaže da bi za tu poeziju najtačniji naziv bio zapravo naivna pjesma. Zbog toga što promoviše specifičnu naivnost koja se još uvijek nije upoznala sa tragizmom postojanja, ili sa nekim teškim stranama života“, istakla je Kalezić-Radonjić.
Prema njenim riječima, čitanje dječije poezije se javlja kao bijeg od besmisla, kao potreba za osvajanjem radosti i kao potreba da se primaknemo onome što je još uvijek u uzrastu 12-13 godina dato samo po sebi, a to je da se život doživljava na ljepši način nego što ga doživljavaju odrasli.
Profesorica književnosti za djecu i omladinu je svoje izlaganje završila Danojlićevom pjesmom „U operi“.
Poetsko u muzici
Jelena Martinović-Bogojević je naglasila da je njena primarna vokacija muzika, međutim da je oduvijek privlačila i poezija, što nije ništa neobično, jer puno toga poetskog ima u muzici i obratno.
„Poezijom sam počela da se bavim spontano. Igrajući se sa svojom djecom počela sam da pišem neke pjesme obraćajući se njima i kada sam se sjetila ideje da sve to prikažem muzikom odlučila sam da napravim ovu zbirku pjesama za djecu. Riječ je o 15 pjesama posvećenih životinjama. Ova zbirka želi da prikaže djeci da se umjetnosti uzajamno prožimaju i da im se pruži holistički pristup književnosti, muzici i likovnom izrazu. To je bila osnovna ideja za objavljivanje zbirke Doći ću iz šume čak“, objasnila je ona.
„Neko se voli predstaviti stihom, neko muzikom, a neko i slikom. Sve su to plodovi ljudske kreacije, tragovi mašte i inspiracije, što dođu u jednom nadahnutom trenu i slobodno krenu. Zato otvorite stranice što prije, životinjsko carstvo u njima se krije. Da bi se likovi predstavili bliže, za svakim od njih se i muzika niže. I na kraju, nemoj da te mnogo čudi što njihovih ćudi ima i kod ljudi“, navodi se u prologu zbirke koji je pročitala Martinović-Bogojević.
Priča duše čovjekove
Drgiša Jovović smatra da je poezija lijepa književnost.
„To je priča duše čovjekove. Dječiji pisac je odrednica obavezujuća, posebno danas kada mnogi misle da se djeci može svašta ponuditi. Djete čitalac zna da odabere štivo koje plijeni njegovo interesovanje. Djecu ne treba lagati, jer samo iskrenim pristupom može se dopreti do njihove duše. Biti dječiji pisac je poseban kompliment, ali i kompliment publici koja odrasta uz takvu literaturu. Pisati za djecu treba mnogo više od talenta. Nije dovoljnio samo ih voljeti, već i na pravi način razumjeti djecu. To znači sa njima djeliti i radost i tugu. Biti maštovit, veseo, nepredvidiv. Čovjek je najveće umjetničko djelo, poezija je desert života, pa probajte“, poručio je Jovović.
Potom su uslijedila brojna zanimljiva pitanja djece pjesniku: Kakva je razlika između pisanja za djecu i odrasle?, Da li se gubi rima kada se pjesma prevede na drugi jezik?, Zašto ste odlučili da pišete za djecu?, Odakle crpite motive za stvaralaštvo?, Koje motive češće koristite, da li one iz gradskog, ili seoskog miljea?.
Na kraju su učenici osnovnih škola „Radojica Perović“, „Novka Ubović“ i „Pavle Rovinski“ iz Podgorice čitali i recitovati stihove iz djela pomenutih stvaralaca, kao i knjiga „Žab'ilijada“ Bosiljke Pušić, „Balšine pjesme“ Branka Banjevića i „Iščašene bajke“ Dragana Radulovića.
O. Đuričković