„Prosvjetni rad“ prenosi odlomak iz monografije „Osnovna škola 'Bedri Elezaga' 1869-2019, Vladimir – Katerkola“, čiji je autor Rexhep Lleshi.
Ogledna i ugledna škola u Vladimiru – Katerkoli
Prosvjetna ustanova Osnovna škola „Bedri Elezaga“ u Vladimiru – Katerkoli, Ulcinj, odavno se odlikovala posebnom metodom izvođenja obrazovno-vaspitnog rada, povezanošću nastave sa praksom, kao i po mozaičkom uređenju i magičnoj ljepoti školskog dvorišta. Tako je ona postala ogledna i ugledna obrazovna institucija, zbog čega je mjesto posjeta mnogobrojnih gostiju iz cijele zemlje.
Tim povodom otvorena je „Spomen knjiga“ u koju su ljudi upisivali svoje utiske tokom boravka u školi, svjedočeći tako šta su vidjeli i kakve će utiske nositi sa sobom. Knjiga sadrži 122 stranice ispisane jezikom, razumom i stilom ljudi iz zemlje i inostranstva, od 20. IX 1956. do 12. VI 1976. Čitalac ovog spomenara lako će da shvati šarolikost pripadnosti posjetilaca i još lakše će se uvjeriti u njihovo mišljenje o zajedničkom radu učenika, nastavnika, i rukovodstva škole i njihov postignuti uspjeh u povezivanju teorije s praksom. Posjetioci, koliko su bili brojni, toliko su bili i radoznali da nauče više stvari o ovom svojevrsnom mozaiku. Obećavali su da će o školi da šire lijepe glasove i da će je iznova posjećivati.
Od tih poštovanih ljudi, obožavalaca škole, znanja, lijepe umjetnosti i kulture, školu su posjećivali: predsjednik Opštine Ulcinj Andrija Petričević; predsjednik CK Narodne omladine Crne Gore Vojo Srzentić; Dimo Marković, Zavod za školstvo NR Crne Gore; Dobroslav Ćulafić i Milinko Stojanović, advokati; Rexhep Zllatuni, „Flaka e vëllaznimit“ Skoplje; Mihajlo Juban, Savezni zavod za školstvo i inženjer Aleksandar Jovanović, Beograd; Smilja Stakić, prof, Novi Sad; Hadije Morina-Surroi, prof, Kosovska Mitrovica; Petar Vojvodić, narodni heroj; Gajo Vojvodić, general JNA; Naxhije Deva, pozorišna glumica, Priština; prof. Stojka Ilijevska, Skoplje; Bedri Hysa, direktor OŠ „Emin Duraku“ i Jahja Gojani, prosvjetni savjetnik, Kačanik; dr Srđan Hajduković, pukovnik, Institut za nuklearnu energiju „Boris Kidrič“, Vinča, Beograd; Dragoslav Tomić, predsjednik Sreza Leskovac. Školu je takođe posjetila i grupa istaknutih crnogorskih pisaca, među kojima su bili Sreten Perović, Sreten Asanović i drugi.
U pojseti OŠ „Bedri Elezaga“ bili su i kolektivi: Škole učenika u privredi Cetinje, osnovnih škola iz Sutomora, Grblja, Kotora, Doljana, Maslina, Tološa, kolektivi škola „Milorad Musa Burzan“ Titograd, „Bajo Jojić“ Andrijevica, a dolazili su i predstavnici udruženja nastavnika iz mnogih crnogorskih gradova. Tu su bile i grupe prosvjetnih radnika iz bivše Jugoslavije, te grupe vojnika i starješina, učenika, studenata i ostalih građana..
Dr Paljok Đ. Beriša u svojoj knjizi „Razvoj školstva i obrazovanja Albanaca u Crnoj Gori od 1878–1988. godine“, o radu u ovoj školi uz ostalo piše:
„Posebnu ljepotu predstavlja školsko dvorište, podijeljeno na osam putića – staza kaldrmisanih kamenčićima, a pokraj njih je posađeno razno cvijeće. Kretanje po njima vrši se prema saobraćajnim znakovima, dok telefon, koji su napravili učenici, povezuje školski prostor s jednog kraja na drugi. U svaki kutak školskog prostora postavljene su korpe za otpatke, koje su izradile agilne đačke ruke. (...) Školski vrt bio je ispunjen prirodnim i prirodno-vještačkim nastavnim sredstvima kao što su: reljef opštine Ulcinj, Pitagorina teorema, aparat za proizvodnju struje, parna mašina, pokretni i nepokretni koturači, simulacija vodenog pritiska, akvarijum – riblji bazen, kavezi za razne ptice, primitivni mlin, litar s nižim jedinicama od lamarine, kućice za zečeve, saksije za cvijeće i dr. Tu su se odgajale ptice neviđene u Anamali, papagaj, fazani, indijska koka i dr. Vidno mjesto je zauzela poljska učionica, veličine 5 x 8 m, gdje se izvodila nastava prema didaktičko-metodičkim zahtjevima tog vremena. (...) Udruženi rad kolektiva učenika i nastavnika, predvođen direktorom Junuzom Divanovićem, ovjenčan je stvaranjem primjerne škole u Vladimiru, koja je prijatno iznenadila na hiljade posjetilaca sa prostora Jugoslavije i svijeta. Tako je Junuzova škola imala veliki odjek. Posjetioci su se od srca radovali onome što su vidjeli. Svoja mišljenja, utiske o školi i direktoru oni izražavaju neposredno, usmeno i u knjizi utisaka pismeno, dok novinari o tome svjedoče putem radija, te dnevnih i ilustrovanih novina.“
U nastavku o školi u Vladimiru profesor Beriša dodaje i da školu u Vladimiru nijesu mimoišli ni brojni novinari.
„Stigli smo da pročitamo 64 novinarska članaka koji su rasvijetlili rad i uspjeh škole. Novinari su obnarodovali njene postignute rezultate. U nemogućnosti da se zabilježe svi naslovi, piše autor, navešćemo neke od njih, one najsadržajnije: 'Kako radi narodni učitelj', 'Kada se završavaju školski časovi', 'Makarenko Anamalia', 'Park školske tehnike', 'Škola u Vladimiru među najboljim u zemlji ‒ Jugoslaviji', 'Nekadašnja pustinja sada lijepa bašta', 'Meka nije na kraju svijeta' i dr“, naglašava on, dodajući da su o školi „Bedri Elezaga svojevremeno pohvalno pisali i Nikola Vučenov, pedagog iz Beograda, direktor Zavoda za unapređenje školstva NR Srbije, odnosno Ivica Podgorski, profesor iz Zagreba, direktor Zavoda za unapređenje školstva SR Hrvatske.