Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica organizovao je promociju knjiga Adama Zagajevskog „Stvarni život” (izbor iz poezije) i „Pjesnik razgovara s filozofom” (izbor iz esejistike) u okviru II Jesenjeg sajma knjiga „Anderva book”. O knjigama, koje su objavljene u okviru Zavodove biblioteke „Mostovi”, razgovarala je sa dr Nedžadom Ibrahimovićem urednica izdanja Nađa Durković.
Esej je u cjelini prevela Biserka Rajčić, prevoditeljka sa slovenskih jezika, sa češkog prije svega. U izboru iz kompletnog pjesničkog opusa A. Zagajevskog korišćeni su i prevodi Petra Vujičića.
„Stvarni život” predstavlja izbor iz kompletnog pjesničkog opusa Zagajevskog, dok „Pjesnik razgovara sa filozofom” čini izbor iz esejističkog opusa Adama Zagajevskog.
Durkovićeva je kazala da je Adam Zagagajevski bio ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu u nekoliko navrata, te da se bio i približio toj nagradi kada ga je iznenadna smrt sprečila da je dobije.
Ona je podsjetila da je Zagajevski rođen u Lavovu u Ukrajini i da je posle Drugog svjetskog rata prešao u Šlesku oblast u Poljskoj.
„On pripada novom talasu u poeziji i velikoj književnosti Poljskoj. Zagajevski je prilično kritičan. U jednom eseju govori kakvi su pjesnici esejisti i kaže da je vatreni esejista”, navela je urednica ovih knjiga.
Prema ocjeni Ibrahimovića radi se o izuzetnom izboru poezije Zagajevskog i vrijednoj esejistici.
„Ovo je važna edicija u regionalnim okvirima. Zagajevski je duboko ozbiljan pjesnik koga čitate sa lakoćom. On piše lako o onim stvarima o kojima se očekuje da pjesnici pišu. O svakodnevnom osjećanju da život prolazi, o osjećanju ljudske slobode, o odnosima među ljudima, među prijateljima, između muškarca i žene i sl. To su vrlo ozbiljne teme o kojima on piše na tako opuštajući način da se može osjetiti kako između njegovih stihova prolazi vazduh.To je vrhunska poezija”, smatra Ibrahimović.
Prema njegovim riječima, Zagajevski nije pjesnik koga je lako predstaviti, jer je vrlo ozbiljan pjesnik. „S druge strane u razumijevanju je jasan, njegovi stihovi su referencijalni. On kao da piše novinski tekst i naslove u novinama, bez metafore, epiteta, bez jezičkih figura”, objašnjava Ibrahimović.
On je govorio i o koincidenciji koja se dešava u vezi sa Zagajevskim koji je opisao ulicu svog djetinjstva koja se zove isto kao i ulica djetinjstva Ibrahimovića. Naredno podudaranje je u tezi da stalno moramo voditi unutrašnje dijaloge, a Zagajevski ima pjesmu u kojoj vodi unutrašnji dijalog kada je imao 12 godina, 15, pa 18 godina.
Nedžad Ibrahimović i Nađa Durković su čitali pjesme Zagajevskog i pokrenuli temu kazivanja poezije. Ibrahimović je, uz ostalo, ukazao da postoji jedan loš običaj kada se čita poezija, a to je da je prati muzika koja svira u pozadini. „To je apsolutno nepotrebno, jer poeziji ne treba ta poštapalica”, poručio je on.
Posebna tema je kako pjesnici čitaju svoju poeziju, a to je tema o kojoj Zagajevski govori u svom eseju „Ogledalo laže”. On kaže da se pjesnici prepoznaju po svom glasu, ali da to nije glas u verbalnom, akustičnom smislu, nego je to neka vrsta duhovne frekvencije koju samo taj pjesnik svojim pjesničkim glasom proizvodi u svijetu pjesnika. Onda nastavlja taj esej kako pjesnik ne zna ništa o svom glasu i kako ga ne čuje, ali zato vidi glasove drugih pjesnika, kao što drugi pjesnici prepoznaju njegov glas. I to je vrsta prokletstva, kako kaže u eseju.
Ibrahimović ocjenjuje da su ovi eseji pitki i čitki, jako jednostavni, ali i da je najteže doći do te vrste jednostavnosti.
„Zagajevski govori da mi nikada ne vidimo svoje lice, ono postoji za druge ljude, kao i naš glas. Pjesnici samo tragaju za ljubavlju, ni za čim drugim”, zaključio je Ibrahimović.
O. Đ.