Iz pera saradnika – misao i nadahnuće
IGRA OBLAKA
Ima dana kad se nakupim mnogo loše energije. Obaveze, problemi na svakom ćošku ograničavaju me i sužavaju mi pogled. Nekad su riječi suvišne. Podrške i pohvale blijede. Zato, svoje utočište nalazim u prirodi…
Lijep dan, spremila sam se i pošla u dugu šetnju šetalištem ispod Trebjese…
Zakoračivši u zelenilo prirode, ote mi se uzdah, ramena mi pronađoše olakšanje. Napokon sam se izolovala od grubosti svijeta, oštrih predrasuda, ledenih i prezrivih očiju.
Mir i tišina. Cvrkuti ptica i poneki dašak vjetra su ono za čiji lahor hoću da se uhvatim i poletim. Poletim daleko, daleko, daleko…
Dođoh do spomenika junacima koji su životom branili slobodu. Duše njihove uzdižu se u nebo i pričaju sa Suncem, dok u sebi nose kristal hrabrosti. Zađoh jednim puteljkom u šumu. Nekoliko koraka u ritmičkom otkucaju srca i eto me ispred jedne male livade. Naizgled prosta i čemerna, ali za mene posebne draži i čari. Legoh na proplanak i zagledah se u nebo. Sunce je uzelo četkicu i upotrijebilo razne nijanse sive, bijele i plave i njima naslikalo oblake po nebu. Posmatram kako se oni kreću, mijenjaju svoje oblike i jednostavno, igraju. Skaču, jure, pa za sobom vode i sunčeve zrake, praveći optičku iluziju. U podne će obući svoje najljepše haljine, žutih, ljubičastih i crvenih boja. Pripremiće se za završnu igru dana. Neki su se već spustili do planina da popričaju, neki se ogledaju u mirnim vodama rijeka i jezera, a neki počeli svoj graciozni valcer. Klize po nebu kao po ledu i gube se put horizonta. Njihov plesni podijum će ubrzo zamijeni mrko noćno platno, izbušeno tupim nožem. Sunce će zamijeni mjesec kao ulična svjetiljka.
U vazduhu šumi vjetar, digla se prašina za hukom i trkom oblaka. Zamišljam sebe među tim gustim vazdušnim masama. Želim da maštam da sam između jave i sna, tako da mi je samo nebo granica. U utrobi osjećam polje ljiljana koje pršti mirišljavom kišom. Svjetlost mog osmjeha i kapljice zajedno prave dugu koja se proteže kroz cijelo moje tijelo, šireći sreću i ispunjenost. Odjednom imam osjećaj kao da ću da poletim, da raširim ruke, da prstima prođem kroz tu čudnu strukturu.
Ko god čita ovaj moj zapis, vjerovatno se zapita kako to da oblaci mogu da me usreće?
Vrlo lako, i to ne samo oblaci već i njihova igra! Sreću pronalazim u malim stvarima!
Sofija Božović, VIII razred
OŠ „Ratko Žarić“, Nikšić
Nastavnica: Snežana Vorotović
PISMO MASLINE
Maslina sam – knjiga starostavna,
Svjedokinja vjekova (dva i po milenijuma).
Urasla sam u istorije, tradicije, kulture.
Tronujem na različitostima (vjerskim i nacionalnim)
koje me i hrane i brane,
koje teku mojim žilama bez međa i katanaca
rađajući zaborave kroz oproste i mirove –
userd Mirovice, podno Rumije. Biblijski sam sročena.
Nadilazim stihije, okove i zabrane.
Rastem kroz nebo Jadrana nebom ovjenčana.
Istinu živim gledajući se sa zvijezdama oči u oči.
Boginja sam maslinjaka, muza umjetnika,
svjetionik Starobarana.
U zaboravu prijetilo mi je odumiranje ili sječa.
Mirno sam posmatrala uboge heroje neukog činjenja.
Nisam ustuknula pred nemarom!
Iako izranjavana, prkosila sam snagom, ljepotom i plodom.
Naraštaji me slave…
Vrcaju mi košnice riječi, crteža, košnice slika, igara…
Čelično se korijenim kao lancem za krš Crne Gore –
moje iskušenje i moje ogledalo – pečat moje borbe.
Suvomeđa je moja kolijevka.
Neprolazno, ubrazdila sam se duboko
kroz jaruge, čvorišta i besjede
kao neustrašiva vojnikinja – graničarka,
kao neprobojna stijena dojilja što plodi i njedri
pupoljke života.
Iz njih točim Božji dar – lijek i život (ulje),
iz njih točim vječni simbol mir i ljubav (drvo masline).
Mr Irena Ivanović
Druga nagrada na Međunarodnom festivalu poezije koji je održan pod Starom maslinom 7. septembra 2025. godije u Baru
POČETAK
Dođu dani kad pomislimo da smo sami,
a nismo,
sunce još uvijek s’ja nad nama.
U godinama mudrosti
slušamo svoje srce.
Slušamo šaptanje:
kako smo,
gdje smo,
kuda dalje?
Jesmo li mudriji? Jesmo.
Pametniji? Vjerujemo.
Sposobniji? Nadamo se.
Nada je naš saputnik.
Nježno briše sjene umora,
Olakšava težinu godina,
Otvara vrata novih snova.
Hodajmo dalje,
korakom punim vjere,
kao da je svaki dan
tek prvi korak
na putu života.
Svetlana Đerković-Delić
LIJEPA BABA
Uzeh tintu, list i pero
da naslikam jednu priču,
čuvala su djeca babu,
istina je – ne poriču!
Roditelji, čudna sorta
vazda nekud samo žure,
uvališe djeci babu,
mili bože – nekulture!
Predaše je ko „štafetu“
dječurliji na čuvanje,
kao zadnju stvar na svijetu,
il’ nebitnu, više-manje.
Još je baba i poslušna,
dobro jede, ne zakera.
Popila je med sa mlijekom,
s djecom inat ta ne tjera.
Zaspala je k’o od šale,
čitali joj nisu bajke,
prijetili su samo prstom
da će reći je kod majke.
Kad utvrdi baba sanak,
kad tišinu razbi hrka,
djeca prvo zgledaše se…
onda nasta prava trka.
Sobu očas preturiše,
izvrnuše naopačke,
izvadiše sa police
sve šešire i igračke.
Pa stadoše „crnu babu“
izlagati svome hiru,
spakovaše njenu glavu
u marami i šeširu.
Sombrero joj lijepo stoji
s perlama se dobro slaže
al’ bi bila mnogo ljepša,
karmin usne kad premaže.
Sunčarice kad joj metnu
na vrh nosa, na vrh glave
biće prava modenkinja,
još i puder kad joj stave.
Molovaše redom babu,
dok sirota čvrsto spava,
sreća što se ne probudi,
sem da je zaboli glava.
***
Sve što bješe truda vrijedno,
odjednom bi bilo džaba
kad je ne bi uslikali
za rubriku – „Lijepa baba“!
Slikaše je tada redom
i odozgo i sa strane,
složiše se da je „faca“,
njenoj slici nema mane.
Maštali su tako dugo
da na konkurs stave sliku.
Odlučiše da je bolje
držat je u novčaniku.
„Šta ako joj sliku vidi
Meksikanac neki tamo
Možda mu se baba svidi
– mi baš ne bi da je damo!“
Očistiše babi lice
dok još spava, da ne kmeči.
Tačno će se uobrazit’,
a gordost se teško liječi!
Bolje nek je samo – baba!
Njoj drugo i ne pristaje.
Neće, ipak, s njom na konkurs,
ne zna baba – slava šta je!
Poželjeće da im ode
da obiđe malo svijeta,
bolje neka sjedi gdje je,
nije njeno da se šeta.
Možda malo, tu do parka,
izvešće je kad poželi,
neće oni ljubav njena
s Meksikancem da se dijeli.
***
I nek znade svako živi
za njenu se sreću živi.
– Gdje da neko zavede je,
da ne znaju njeni gdje je?!
Djeci neće teško biti
po potrebi da je paze.
Nek ne brinu roditelji
ako im je i razmaze.
Neće biti slučaj prvi
ako malo nestašna je,
kakva bi to bila baba
da u kući nema graje?!!
„Nek je ona nama zdravo,
jer je baba jedna samo!
I nek znaju roditelji
– u vrtić je mi ne damo!!!“
Marijana Simonović
BUĐENJE
Zvone…
Zvone perle,
svaki ukras,
nošen godinama,
sabrao se odjednom.
Kao štit,
kao magija,
kao predstava.
Da li je sada bučniji?
Da li želi redosled novi,
ili još dodataka
da zablista,
da zazvoni glasnije?
Mislim da je upravo to!
Želi muziku snažnu,
igru bržu,
boju življu…
Sada je trenutak
njegove najbolje melodije.
Svetlana Đerković- Delić