PJESNIK – JARBOL

(Boris Jovanović Kastel, Jedrenje sa boginjom slobode, Udruženje pisaca i književnih prevodilaca Crne Gore, Podgorica, 2025.)
Već na prvi pogled pjesničko djelo „Jedrenje sa boginjom slobode“, nerazlomljeno na cikluse, sugerira tekstualnu homogenost i ujednačenost. I da, riječ je o promišljenom projektu zaokruženom u dojmljivu knjigu, samu po sebi nadmetaforu svih pjesnikovih poetskih putovanja kroz vrijeme i prostor, kroz povijesne i današnje tmine i drame, ali i kroz samosvojno zadiranje u legende, mitološke odbljeske i religijske popudbine civilizacijske kolijevke, a koji se u refleksiji tisućljetnih utjecaja i premreženih doticaja razlijevaju (u pravoj mjeri) odrednicom Kastelova pjeva – Mediteranom kao pradomom univerzalnog duha, morskim ognjištem oko kojega istočnjačka mudrost i zapadnjačka prodornost srastaju u nerazdvojivo tkivo naših postanaka, ostanaka i trajanja u poljuljanu svijetu.
Rijetki su autori koji u izričaju znaju uskladiti erudicijsku potkovanost s artističkom nadahnutošću, koji na nenametljiv način penetriraju racionalno apsloviranu činjeničnu materiju u pjesnički imaginacijski direktorij protegnut u jezične bravure koherentnog pjeva. A emocija je Kastelu neodvojiva od poetskog jedrenja prostranom historijskom pučinom od Gibraltara do Bliskog istoka. Njegov uzburkani unutarnji svijet proispituje nasljeđe, motivacijske silnice prvih pustolova i crtača karata, svjetionike europskog bivanja, ali i razgolićuje naša davno postavljena prokletstva i naše zablude.
I ma koliko je univerzalan, raskriljen, otvoren promišljanju opće mediteranske zadatosti, Kastel je ujedno i poosamljeni domoljubni pjevač. On nimalo ne sumnja u neraskidivu povezanost crnogorskog identiteta s baštinskim valovljem Jadrana. Dapače, čitajući pjesmu po pjesmu stječe se dojam da se literarni subjekt smjestio na dukljanske obale, gdje se rađa i kroz stoljeća raste dovodeći nas u sadašnjost, u svoje izgrađeno Ja, u punu osviještenost crnogorskog bića (jedan od primjera sjajna pjesma Domovini) koje inovativnim lirskim postupcima zaobilazi opća mjesta, bez suvišne i često korištene mistifikacije, provlačeći intimistička zapažanja kroz priređeni okvir epskog zamaha.
Kastelove pjesme žanju sveopću bol pretvarajući je u sipko brašno svježih i orginalnih metafora, u nimalo patetični trag duboke proživljenosti, u osobno iskustvo blisko pjesničkim sladokuscima i humanističkim lučonošama. Svaka od Kastelovih pjesama je višedimenzionalna i teško ju je smjestiti u strogo određenu (amforu) ladicu, jer iako je ingeniozno zgusnuto mediteransko obilježje autorova podloga za stvaranje cjelovitog djela, ni ostale potke unutar stihovlja nisu tek dekorativni ures glavnom toku. Na mikro razini pojedinih pjesama pojavljuju se i druge, nenaglašene a uočljive, sastavnice široko orijentirane Kastelove poezije. Nerijetko čitatelja opomene i okrzne socijalnom empatijom, zahuči misaonošću, začudi prelaskom u transcendentno, zanese antologijskim ljubavnim perforacijama u zaumno, ushiti erotskim minijaturama (Od tijesta njenih dojki/spravio je hljeb/pohranjen u lovorov vijenac/polivši ga crvenim talasima haljine/da mu bude –/slava!) na granici apstrakcije i uzvišene taktilnosti.
Kastel je rasni pjesnik, jedna od neupitnih perjanica domicilnog, a i regionalnog pjesništva, koji ovom knjigom potvrđuje i utvrđuje svoje mjesto kao autohtoni stvaraoc odljuljan u zajedničkoj mediteranskoj zipki. Njegov vapaj iz pjesme Vrati mi himnu, Odiseju! uslišan je i obistinjen: Heroju iz himne, vrati mi pjesmu/iz kovitlaca na izdisaju/da bar nekoliko kapljica/svoje himne/sačuvam u očima.
Kastel ima himnu, ima Pjesmu.
Tomislav Domović