Kažu da je hrana samo ono što nas održava u životu, ali ja vjerujem da je mnogo više od toga. Hrana je sjećanje, osjećaj, priča. U svakom zalogaju krije se nešto više od ukusa — tu su uspomene, tuga, radost, ljubav i borba. Ona može da nas vrati u djetinjstvo, da nas utješi kada sve drugo stane ili da nas podsjeti koliko smo jaki kada mislimo da više ne možemo.
Bilo je dana kada mi je i najmanji zalogaj bio težak. Kada nisam mogla ni da pogledam tanjir, jer je sve u meni bilo prazno. Tada hrana nije imala ukus. Sve je bilo gorko — i hljeb, i voda, i vazduh. Ali i tada, negdje duboko, znala sam da to nije kraj. Da jednog dana opet mogu osjetiti miris jutarnje kafe, da ću se ponovo nasmijati dok jedem kolač, da ću se jednom pogledati u ogledalo i reći: „Vrijediš.“
Hrana je za mene postala put — od boli do iscjeljenja. Svaki put kad uzmem da spremim nešto za sebe, osjećam kao da krpim male dijelove duše. Kad nasjeckam voće, kad sipam supu, kad osjetim toplotu čaja — to više nije samo navika. To je znak da sam tu, da brinem o sebi, da ne odustajem. Jer voljeti sebe počinje od najjednostavnijih stvari. A jedna od njih je — nahraniti se, nježno, polako, bez krivice.
Nekada sam jela da popunim prazninu. Sad jedem da osjetim život. Nekada sam bježala od hrane jer sam mislila da ne zaslužujem da uživam. Sada shvatam da zaslužujem i ukus, i miris, i mir u sebi. Svaki obrok koji spremim je kao mala molitva: da mi bude bolje, da budem blaga prema sebi, da se ne kaznim nego da se zagrlim.
Hrana me naučila da sve ima svoje vrijeme. Kao što tijelo zna kada je gladno, tako i duša zna kada je umorna. Nije sramota zastati, odmoriti, pojesti nešto toplo i pustiti suzu ako treba. Jer u toj tišini između zalogaja i daha, često shvatim da sam preživjela ono što sam mislila da neću. I to je najveći okus — okus života koji nastavlja.
Hrana je priča o meni. O djevojčici koja je nekada mislila da mora biti savršena, a sada zna da je vrijedna i kad nije. O djevojčici koja je kroz svaki obrok naučila da ljubav prema sebi nije sebičnost, nego iscjeljenje. Svaki put kad sjednem da jedem, to je moj način da kažem sebi: „Tu si, živa si, ideš dalje.“
Hrana nije samo ono što stavljamo u usta, već i ono što unosimo u srce. I zato, kad danas uzmem svoj tanjir, znam — ne hranim samo tijelo. Hranim sve ono u meni što je jednom bilo gladno pažnje, nježnosti i ljubavi.
Talija Abdićević, učenica VII razreda
OŠ „Savo Pejanović“, Podgorica
Mentorka: Božica Savović, nastavnica CSBH jezika i književnosti