KIC „Budo Tomović“ organizovao je autorsko veče pisca Vladimira Vujovića, u okviru kojeg su predstavljeni njegova nagrađena zbirka priča „Slobodni udarci“ i roman „Razgovori s Vješticom“, koji se našao u najužem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu.
Govoreći o nagradama i nominacijama na početku večeri, autor je istakao da i dalje ima povjerenja u ljude koji umiju da prepoznaju kvalitetna djela i skrenu pažnju na njih.
„Kada je u pitanju NIN-ova, ali i sve ostale književne nagrade, tu se nekako pisac generalno osjeća usamljeno. Autor se uz pomoć izdavača ili nekog drugog trudi da privuče pažnju, ali uglavnom je to jedan usamljenički put. Međutim, Forum mladih pisaca KIC-a me je ove godine predložio za Evropsku nagradu za književnost i to je prvi put da je neko stao iza moje knjige i prepoznao je na taj način“, istakao je on.
Kroz razgovor sa moderatorkom Barbarom Delać, autor se osvrnuo i na to da je kroz obje knjige izmišljanjem alternativnih realnosti, kao što su pseudoizvori iz intervjua, imao potrebu da upravo kroz to umjetničko stvaranje fikcionalnih svjetova kaže nešto dublje o stvarnosti koja nas okružuje.
O načinu na koji tretira vrijeme u pričama i romanu kazao je da u književnosti ne postoji ništa instant.
„Sve to iziskuje određenu posvećenost. Književnost je nešto čemu mora da se pristupi na temeljan način ili će biti tek puka zabava. Čini mi se da je umjetnost pokušaj stvaranja neke kreacije, ali i borba protiv vremena ako ga doživljavamo kao neprijatelja“, naglasio je Vujović.
Na pitanje da li su vještice u romanu nužne da bi umjetnost izašla na svjetlost dana, kao i to da li je suštinski riječ o nekom alhemijskom saučesništvu, istakao je da mu je ta sintagma poslužila kao zgodna metafora za umjetnički prestup i izazivanje društvenih i umjetničkih normi.
„Mislim da je to nužan aspekt svake kvalitetne književnosti. Ne da to bude jedini cilj i sredstvo nekakve provokacije, ali da je svakako nešto što prati književnost i umjetnost uopšte kroz istoriju“, dodao je on.
Autor je istakao i da je dijaloška forma romana svojevrsni rizik i eksperiment i da po njegovom mišljenju treba da bude zaokružena cjelina.
„Dijaloška forma mi je bila korisna za izbjegavanje onoga što ne volim u savremenoj književnosti, a to je pisanje u prvom licu. Mislim da to često vodi u monologe, jedino ukoliko taj glas naratora nije osoben i specifičan, kao što je to recimo slučaj kod Tomasa Bernharda, gdje njemu i možemo da oprostimo tog naratora i to pisanje u prvom licu, jer je to jednostavno maestralno. Kod mnogih romana savremene književnosti ne postoji jasno opravdanje, zašto se baš piše iz prvog lica. Ovdje je veliki dio naracije iz prvog lica, ali sam imao to oruđe sagovornika koji je u stanju da presječe odgovore. Dakle, da tu naraciju koja bi se u jednom trenutku možda i otela kontroli, na neki način sasječe i vrati na početak“, kazao je on.
Na činjenicu da se kroz njegove priče često osjeća kritika kapitalizma, tranzicije i elitizma, kazao je da pisanje uvijek kreće od neke pojedinačne stvari bilo da je to lik, događaj ili odnos.
„To je kao neki natkriljujući oblak koji definiše naše privatne živote i društvenu stvarnost. Tako da na neki način je neizbježno o čemu god da pišemo, ako hoćemo da to ne bude banalno i trivijalno. Na kraju dođemo opet do suočavanja sa tim velikim sistemskim problemima. Nikada to ne može biti početna pozicija, jer onda to ne bi bila književnost. To bi bilo nešto drugo, neka propaganda“, zaključio je Vujović.
N. N.
